Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 27. marta 2024. godine, d o n i o j e
R J E Š E Nj E
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 34. stav 3, člana 35. stav 1. tačka b) i člana 36. st. 1, 5. i 6. Zakona o ribarstvu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 72/12 i 112/21).
O b r a z l o ž e nj e
Staša Đuričić iz Doboja je dao Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti (u inicijativi pogrešno navedeno ustavnosti i zakonitosti) člana 35. Zakona o ribarstvu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 72/12) i čl. 12, 13. i 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ribarstvu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/21).
Iz navoda inicijative i njenog obrazloženja proizlazi da se istom, u suštini, osporavaju odredbe člana 34. stav 3, člana 35. stav 1. tačka b) i člana 36. st. 1, 5. i 6. Zakona o ribarstvu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 72/12 i 112/21), jer su ove odredbe, prema mišljenju davaoca inicijative, u suprotnosti sa članom 10. Ustava Republike Srpske (u daljem tekstu: Ustav).
Davalac inicijative ukazuje na propisivanje iz člana 34. stav 3. osporenog zakona, kojim je, kako se ističe, omogućeno izdavanje uvjerenja o položenom ribolovačkom ispitu licima koja nisu ni pristupila polaganju istog. Takođe, smatra da je zakonodavac, uređujući na način kao u članu 35. stav 1. tačka b) Zakona, propustio da odredi da se sezonska dozvola sa važenjem u trajanju od šest mjeseci, može izdati samo u mjestu prebivališta i uz obavezu polaganja ribolovačkog ispita. Na ovaj način su građani sa prebivalištem u Republici Srpskoj dovedeni u neravnopravan i diskriminišući položaj u odnosu na druge ribolovce u Bosni i Hercegovini, jer samo ribolovci sa prebivalištem u Republici Srpskoj, u ovom smislu, podliježu zakonskim ograničenjima. U tom kontekstu se ukazuje na primjer evropske zemlje u kojoj pravo ribolova na otvorenim vodama imaju samo rezidenti i to nakon položenog ribolovačkog ispita, što za posljedicu ima odsustvo izdavanja turističkih dozvola za ribolov u toj zemlji.
Isto tako, davalac inicijative na ličnom primjeru objašnjava posljedice propisivanja iz člana 36. st. 1, 5. i 6. Zakona prema kojem građani mogu kupiti godišnju dozvolu samo u sportsko-ribolovnom društvu na području jedinice lokalne samouprave u kojoj imaju prebivalište, dok za ribolov u ribolovnoj zoni drugog korisnika moraju kupiti talon. Građani Republike Srpske bi, prema mišljenju davaoca inicijative, trebalo da budu u mogućnosti da godišnju dozvolu kupe na području onog sportsko-ribolovnog društva na kome najviše borave zbog ribolova. Kako ovo nije slučaj, građani koji nemaju prebivalište na području na kome se najviše bave ribolovom, budući da su prinuđeni da plaćaju dodatne dozvole i talone, dovedeni su u neravnopravan položaj u odnosu na one građane koji se ribolovom bave na području svog prebivališta.
U odgovoru na navode iz inicijative koji je Sudu dostavila Narodna skupština Republike Srpske se ističe da isti nisu osnovani, te da je osporeno zakonsko propisivanje saglasno članu 10. Ustava, kao i da je regulišući planiranje, zaštitu, efikasno upravljanje, odnosno zaštitu i održivo korišćenje ribljeg fonda u ribolovnim vodama, zakonodavac uredio postupajući u granicama svojih ovlašćenja, a rukovodeći se razlozima cjelishodnosti o kojima Ustavni sud nije nadležan da odlučuje. Ističe se da su ribolovci koji se bave ribolovom u neprekidnom trajanju od tri godine izuzeti od obaveze polaganja ribolovačkog ispita budući da su ova lica upoznata sa načinom obavljanja ribolova, zbog čega će se, ukoliko im ribočuvarska služba nije izrekla prekršajne sankcije ili mjere za nezakonit ribolov, smatrati da isti obavljaju savjesno i u skladu sa zakonskim propisima. Navodi se da sezonsku dozvolu mogu kupiti svi zainteresovani ribolovci bez obzira na mjesto prebivališta, dok je obaveza polaganja ribolovačkog ispita propisana samo za ribolovce koji kupuju godišnje dozvole, jer se radi o licima koja tokom cijele godine obavljaju ribolov. Ribolovci koji kupuju dnevnu, sedmičnu i mjesečnu dozvolu nisu obavezni da imaju položen ribolovački ispit, jer se radi o ribolovcima koji se povremeno bave ribolovom i koji se evidentiraju kod korisnika i ribočuvara, te su isti pod pojačanom kontrolom ribočuvarske službe. Nadalje, zakonodavac obrazlaže da korisnik prodaje godišnje dozvole za ribolovnu zonu koja mu je dodijeljena na korišćenje ribolovcima koji imaju prebivalište na području jedinice lokalne samouprave na kojoj se nalazi ribolovna zona, budući da su granice ribolovnih zona u okviru administrativnih granica lokalnih samouprava, te se one ustupaju na korišćenje registrovanim organizacijama sportskih ribolovaca na teritoriji te lokalne samouprave. Ukazuje se da osporeni zakon predviđa mogućnost zaključivanja ugovora o pravu reciprociteta između korisnika, u kom slučaju godišnja dozvola važi i u ribolovnoj zoni drugog korisnika. Takođe, zakonodavac smatra da se navodi iz inicijative uglavnom odnose na primjenu osporenog zakona, te u ovom smislu podsjeća da o primjeni zakona, shodno odredbi člana 115. Ustava, Sud nije nadležan da odlučuje. S obzirom na iznesenu argumentaciju predlaže se da Ustavni sud ne prihvati datu inicijativu.
Osporenom odredbom člana 34. stav 3. Zakona o ribarstvu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 72/12 i 112/21) (u daljem tekstu: Zakon) propisano je da će se uvjerenje o položenom ribolovačkom ispitu, bez obaveze polaganja, izdati licu koje je evidentirano kao ribolovac u neprekidnom trajanju od tri godine i kojem u tom periodu nije izrečena prekršajna sankcija ili mjera za nezakonit ribolov.
Osporenom odredbom člana 35. stav 1. tačka b) istog zakona određeno je da ministarstvo, između ostalog, izdaje dozvole za ribolov za šest mjeseci (u daljem tekstu: sezonska dozvola).
Osporenim odredbama člana 36. st. 1, 5. i 6. ovog zakona je propisano: da korisnik prodaje godišnje dozvole za ribolovnu zonu koja mu je dodijeljena na korišćenje ribolovcima koji imaju prebivalište na području jedinice lokalne samouprave na kojoj se nalazi ribolovna zona, po cijeni koja je utvrđena odlukom iz člana 35. stav 6. ovog zakona (stav 1), da ako korisnici nemaju zaključen ugovor iz stava 4. ovog člana, a ribolovac želi da obavlja sportski ribolov na ribolovnoj zoni drugog korisnika, pored godišnje dozvole mora imati i talon (stav 5), da je talon iz stava 5. ovog člana ribolovac dužan da kupi kod korisnika ili ribočuvara ribolovne zone na kojoj obavlja sportski ribolov (stav 6).
Sud konstatuje da je članom 35. stav 6. Zakona, na koji upućuje osporena odredba člana 36. stav 1. Zakona, utvrđeno da Vlada odlukom utvrđuje visinu naknade za dozvole za ribolov, dok je stavom 4. člana 36. Zakona, na koji upućuje osporeni stav 5. istog člana Zakona, određeno da godišnja dozvola važi na ribolovnoj zoni drugog korisnika ako korisnici zaključe ugovor o pravu reciprociteta.
Sud konstatuje da se pojam Ministarstvo, u kontekstu osporenog Zakona, odnosi na Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (član 3. stav 2. Zakona), te da je korisnik ribolovne zone privredno društvo, organizacija sportskih ribolovaca, javna ustanova i koncesionar kojem je dodijeljena ribolovna zona na korišćenje, u skladu sa ovim zakonom i propisima koji uređuju oblast koncesija (član 5. stav 1. tačka z) Zakona).
Sud je imao u vidu da je Ustavom utvrđeno: da su građani ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10), da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, osnovne ciljeve i pravce privrednog, naučnog, tehnološkog, demografskog i socijalnog razvoja, razvoja poljoprivrede i sela, korišćenje prostora, politiku i mjere za usmjeravanje razvoja i zaštitu životne sredine (tačke 8. i 13. Amandmana XXXII na Ustav kojim je zamijenjen član 68. Ustava), da Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opšte akte (član 70. stav 1. tačka 2), da Ustavni sud odlučuje o saglasnosti zakona, drugih propisa i opštih akata sa Ustavom i o saglasnosti propisa i opštih akata sa zakonom (član 115).
Uzimajući u obzir navedeno, Sud je utvrdio da je osporenim zakonom Narodna skupština Republike Srpske, u skladu sa svojim ustavnim nadležnostima, uredila ribolovne vode, način korišćenja ribolovnih voda i ribljeg fonda, privredni ribolov, sportski ribolov, privredno-sportski ribolov, akvakulturu, zaštitu ribljeg fonda u ribolovnim vodama, evidencije u ribarstvu, nadzor i druga pitanja koja se odnose na korišćenje ribolovnih voda (član 1. Zakona). Normirajući predmetnu materiju, zakonodavac je, između ostalog, i osporenim odredbama Zakona uredio segment korišćenja ribolovnih voda za potrebe sportskog ribolova (glava IV ovog zakona).
S tim u vezi, prema mišljenju Suda, Narodna skupština Republike Srpske je postupila saglasno ovlašćenju da reguliše oblast o kojoj je riječ i kada je u članu 34. stav 3. Zakona utvrdila da će se licu koje je evidentirano kao ribolovac u neprekidnom trajanju od tri godine i kojem u tom periodu nije izrečena prekršajna sankcija ili mjera za nezakonit ribolov, izdati uvjerenje o položenom ribolovačkom ispitu, bez obaveze njegovog polaganja. Cijeneći da je nivo iskustvenog znanja stečenog kontinuiranim trogodišnjim bavljenjem sportskim ribolovom ekvivalentan znanju koje je potrebno za uspješno polaganje ribolovačkog ispita, zakonodavac je smatrao da je svrsishodno da izdavanje uvjerenja o položenom ribolovačkom ispitu adresatima člana 34. stav 3. Zakona ne uslovi obavezom polaganja predmetnog ispita, odnosno da je društveno opravdano da na ovaj način, u kontekstu prava i obaveza koje proizlaze iz činjenice posjedovanja pomenutog uvjerenja, izjednači adresate člana 34. stav 3. Zakona sa licima koja su položila ribolovački ispit. U skladu sa članom 115. Ustava, nije u nadležnosti Suda da razmatra opravdanost ovakve procjene zakonodavca.
Takođe, prema stanovištu Suda, zakonodavac nije prekoračio svoja ustavna ovlašćenja kada je osporenim odredbama člana 36. Zakona utvrdio da korisnik prodaje godišnje dozvole ribolovcima koji imaju prebivalište na području jedinice lokalne samouprave na kojoj se nalazi ribolovna zona, a da ako ribolovac želi da obavlja sportski ribolov na ribolovnoj zoni drugog korisnika, ukoliko korisnici nemaju zaključen ugovor iz člana 35. stav 4, pored godišnje dozvole mora kupiti i talon, odnosno dodatnu dozvolu za ribolov (član 35. stav 1. tačka đ) Zakona). Pitanje adekvatnosti kriterijuma prebivališta kao odlučujućeg prilikom prodaje godišnjih ribolovnih dozvola je, po ocjeni Suda, isključivo stvar zakonodavne politike koju Ustavni sud, saglasno odredbi člana 115. Ustava nije nadležan da ocjenjuje.
Isto tako, prema stanovištu Suda, zakonodavac se kretao u okviru svojih ovlašćenja i kada je, cijeneći aktuelne potrebe društva o ovoj oblasti, u članu 35. stav 1. tačka b) Zakona predvidio mogućnost izdavanja sezonske ribolovne dozvole. Navodi iz inicijative prema kojima je zakonodavac postupao suprotno Ustavu jer nije predvidio obavezu polaganja ribolovačkog ispita kao uslov za izdavanje sezonske dozvole, niti je, za razliku od godišnje dozvole, njeno izdavanje vezao za mjesto prebivališta ribolovca, te navodi prema kojima bi referentni kriterijum za prodaju godišnje ribolovne dozvole trebalo da bude područje najčešćeg bavljenja ribolovom, u suštini, postavljaju pitanje ustavnosti propuštanja zakonodavca da predmetnu materiju uredi na način koji davalac inicijative smatra optimalnim, zbog čega, imajući u vidu standard ocjene u postupku apstraktne kontrole ustavnosti iz člana 115. Ustava, ovi navodi nisu od ustavnopravnog značaja.
Takođe, s obzirom na to da se osporene odredbe Zakona odnose jednako, dakle pod istim uslovima, na sve građane koji se nalaze u istim pravnim situacijama, Sud je utvrdio da njima nije povrijeđen princip jednakosti građana iz člana 10. Ustava.
Cijeneći da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno te da prikupljene informacije pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 104/11 i 92/12), u ovom predmetu odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.
U skladu sa rješenjem Suda broj: SU-540/22 od 21. decembra 2022. godine, sudija prof. dr Ivanka Marković je izuzeta od vijećanja i glasanja u ovom predmetu.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Vojin Bojanić, Svetlana Brković, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Radomir V. Lukić, prof. dr Darko Radić i akademik prof. dr Snežana Savić.
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman
Broj: U-31/23
27. mart 2024. godine