Ustavni sud RSOsnovni aktiSudska praksaNovosti i saopštenjaPoslovanje
Broj predmeta: U- / Ključna riječ:
Godina podnošenja inicijative: Period okončanja postupka: -
Sadržani pojmovi:
 
U polja 'Broj predmeta' podaci se unose u formatu xxx/yy, gdje je xxx broj predmeta, a yy godina podnošenja inicijative.
U polje 'Ključna riječ' unosi se jedna ili više riječi na trenutno izabranom jeziku i u odgovarajućem pismu (ćirilica ili latinica), kako bi se pronašle sve odluke koje u tekstu sadrže te riječi.
Nije neophodno popuniti sva polja. Klikom na dugme 'Prikaži' dobićete sve odluke koje zadovoljavaju gornje kriterijume.
   ||

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g)  Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 23. maja 2018. godine, d o n i o  j e

 

R J E Š E Nj E

 

           Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku (Službeni glasnik Republike Srpske br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13).

 

O b r a z l o ž e nj e

 

          Željko Bubić iz Banjaluke dao je Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljem tekstu: Sud) inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) (u daljem tekstu: Zakon). Davalac inicijative navodi da osporeni član Zakona nije u saglasnosti sa  članom 108. Ustava Republike Srpske, odnosno da se osporenom zakonskom odredbom onemogućava ostvarivanje prava na podnošenje i izjavljivanje žalbe zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporovima male vrijednosti, a što je, kako ističe, zagarantovano članom 113. stav 1. Ustava. Pored toga, u inicijativi je navedeno da onemogućavanje svim subjektima u pravnom prometu da izjavljuju suspenzivno i devolutivno pravno sredstvo na isti način u svim sporovima, bez obzira na visinu vrijednosti spora, dovodi do nejednakosti u pravnom prometu, što se, po njegovom mišljenju, indirektno odražava i na zaštitu građanskih prava i ljudskih sloboda zagarantovanih ustavom i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Zbog svega navedenog, odnosno zbog nesaglasnosti osporene odredbe člana 433. stav 1. Zakona sa članovima 16, 111. i 113. Ustava  Republike Srpske, predlaže da se podnesena inicijativa usvoji.   

            U odgovoru koji je, na navode iz inicijative, Sudu dostavila Narodna skupština Republike Srpske, pored toga što inicijativu smatraju neosnovanom i da se njome pogrešno i nepotpuno tumači Ustav Republike Srpske, navedeno je da smatraju da je postupak u stvarima male vrijednosti (tzv. malični postupak) poseban parnični postupak koji karakteriše sumarnost kao posljedica ekonomičnosti i efikasnosti na kojima je uređen. Navedena sumarnost, po njihovom mišljenju, ne dovodi u pitanje načelo zakonitosti i pravilnosti u odlučivanju, te u prilog navedenom, ističu i druge specifičnosti sporova male vrijednosi koji se razlikuju od sporova u redovnom parničnom postupku. Tako, između ostalog, navode da je činjenica da određene vrste sporova, bez obzira na vrijednost predmeta spora, po samom zakonu, ne mogu da budu sporovi male vrijednosti, te da sudovi u ovim postupcima donose rješenja ili presude kojima se okončava  postupak. Pored toga, ističu da stranke imaju pravo žalbe protiv navedenih odluka i da je sud dužan da u presudi, odnosno rješenju, navede razloge zbog kojih se može izjaviti žalba, te da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ne predstavlja žalbeni razlog i ne može biti predmet žalbenog postupka. Navodeći da ovi sporovi nisu novitet u Zakonu, odnosno da pored Zakona o parničnom postupku bivše SFRJ, i Zakoni o parničnom postupku susjednih zemalja sadrže identične odredbe o sporovima male vrijednosti, te da predmetni zakon obezbjeđuje legislativni okvir za ostavrivanje osnovnih sloboda, prava i dužnosti građana Republike Srpske ‒ predlažu da Sud ne prihvati podnesenu inicijativu.

           Osporenim članom 433. stav 1. Zakona propisano je da se presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava

            U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporene zakonske odredbe, Sud je imao u vidu odredbe Ustava Republike Srpske u odnosu na koje se odnosi  osporavanje člana 433. stav 1. Zakona, kao i odredbe koje su, po njegovoj ocjeni, od značaja u ovom predmetu, kojima je utvrđeno: da su građani ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu, bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10); da svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava u postupku pred sudom i drugim državnim organom i organizacijom i da je svakome zajemčeno pravo na žalbu  ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se rješava o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu (član 16);  da državni organi i organizacije koje vrše javna ovlašćenja mogu u pojedinačnim stvarima rješavati o pravima i obavezama građana ili primjenjivati mjere prinude i ograničenja samo u zakonom propisanom prostupku u kome je svakome data mogućnost da brani svoja prava i interese i da protiv donesenog akta izjavi žalbu, odnosno upotrijebi drugo zakonom predviđeno pravno sredstvo (član 111); da se protiv pojedinačnih akata sudova, upravnih i drugih državnih organa, kao i organizacija koje vrše javna ovlašćenja, donesenih u prvom stepenu može izjaviti žalba nadležnom organu i da se zakonom, izuzetno, može isključiti žalba, ako je na drugi način obezbijeđena zaštita prava i zakonitosti (član 113. st. 1. i 2); da zakoni, statuti,  drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa zakonom (član 108. stav 1) i da se osnivanje, nadležnost, organizacija i postupak pred sudovima utvrđuje zakonom (član 122).

            Pored navedenih odredaba Ustava Republike Srpske, Sud je imao u vidu da je i odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u članu 6. stav 1. utvrđeno da svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona, a članom 14. da se uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbjeđuje bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje ili drugi status.

            Takođe, Sud je utvrdio da se Zakonom određuju pravila postupka na osnovu kojih osnovni sudovi, okružni sudovi i Vrhovni sud Republike Srpske raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Ovim zakonom je u članu 428. propisano: da su sporovi male vrijednosti, u smislu odredaba ovog zakona: sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koji ne prelazi iznos od 5000 konvertibilnih maraka (stav 1); sporovi u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, a tužilac je u tužbi je naveo da pristaje da umjesto ispunjenja određenog zahtjeva primi određeni novčani iznos koji ne prelazi iznos iz stava 1. ovog člana (stav 2);  sporovi  u kojima predmet tužbenog zahtjeva nije novčani iznos, već predaja pokretne stvari čija vrijednost, koju je tužilac u tužbi naveo, ne prelazi vrijednost iz stava 1. ovog člana (stav 3).

        Imajući u vidu navedeno, te sadržaj inicijative, Sud je ocijenio da osporena odredba člana 433. stav 1. Zakona nije nesaglasna sa navedenim odredbama Ustava Republike Srpske, kao ni sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je zakonodavac, saglasno ustavnom ovlašćenju iz člana 122. Ustava, da se postupak pred sudovima, u ovom slučaju parnični postupak, uređuje zakonom, te u skladu sa vlastitim potrebama i zahtjevima pravnog sistema, imao slobodu da, pored ostalog, odredi obim, odnosno granice žalbe. Osporenim zakonskim rješenjem se, po ocjeni Suda, svi subjekti u pravnom prometu ne onemogućavaju da izjavljuju suspenzivno i devolutivno pravno sredstvo na isti način u svim sporovima, bez obzira na visinu vrijednosti spora, kako tvrdi davalac inicijative, već  se parničnim strankama samo ograničava obim ovog prava, odnosno obim žalbe, tako što se ona ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pored toga, osporenim propisivanjem, po ocjeni Suda, zakonodavac nije parničnim strankama uskratio Ustavom garantovanu jednakost u pravnom prometu, već je, određujući, na osnovu slobodne procjene, koji sporovi spadaju u sporove male vrijednosti, te imajući u vidu značaj i prirodu pojedinih predmeta, kao i efikasnost vođenja parničnog postupka, propisao ograničenje navedenih prava u odgovarajućem obimu. Ovakvo ograničenje nije nerazumno, niti pretjerano, jer je u suštini u skladu sa efikasnošću parničnog postupka i sa pravnom prirodom spora.

         Takođe, Sud je ocijenio da propisivanjem kao u osporenoj odredbi člana 433. stav 1. Zakona nisu uskraćene osnovne procesne garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno da je navedeno ograničenje obima prava pristupa sudu, sa stanovišta standarda ove Konvencije, dozvoljeno jer spada u domen diskrecionog prava svake države da uredi pravo na žalbu. 

Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, u skladu sa članom 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, o ustavnosti osporene odredbe člana 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.

Broj: U-65/17

23. maja 2018. godine 

 

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman, s.r.

IRENA MOJOVIĆ, sudija Ustavnog suda Republike Srpske

Na osnovu odredbi člana 14. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske ( „Službeni glasnik Republike Srpske“  broj 104/11 i 92/12) i člana 31. stav 4. i 5. Poslovnika o radu  Ustavnog suda Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 114/12. 29/13 i 90/14), dajem

 

IZDVOJENO MIŠLjENjE

 

Na Rješenje Ustavnog suda Republike Srpske broj U- 65/17 od 23. 5. 2018. godine kojim nije prihvaćena  inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti odredbe člana 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03, 85/03, 74/05,  63/07, 49/09 i 61/13)       

Nakon glasanja  protiv Rješenja, izdvojila sam  svoje mišljenje kako slijedi:

Zakonom o parničnom postupku  ( u daljem tekstu: Zakon), određuju se pravila postupka na osnovu kojih osnovni sudovi, okružni sudovi i Vrhovni sud Republike Srpske raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Presuda se može pobijati žalbom:  zbog povrede odredaba parničnog postupka; zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja; zbog pogrešne primjene materijalnog prava ( član 208. stav 1). Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kad je nije utvrdio. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi ( član 201).

Sporovi male vrijednosti, u smislu ovog zakona, su sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, koje ne prelazi iznos od 5000 KM ( član 429. stav 1. Zakona). Poznato je da materija sporova male vrijednosti pokušava balansirati između težnje da se omogući zaštita interesa svakog građanina, s težnjom da se racionalizira rad suda i smanji broj spisa koji čekaju okončanje postupka. Nije sporno da je članom 433. stav 1. Zakona omogućeno podnošenje žalbe kao redovnog pravnog lijeka na presude u sporovima male vrijednosti. No, značajna razlika u odnosu na ostale sporove je u tome što se u sporovima male vrijednosti  žalba ne može podnijeti iz sva tri razloga koja su propisana odredbama člana 208. stav 1. Zakona, nego samo  zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U sporovima male vrijednosti isključen je razlog za podnošenje žalbe zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Razumljivo je da zakonsko  uređivanje razloga za žalbu u sporovima zaista male vrijednosti može   imati ograničenje po osnovu visine vrijednosti ovih sporova, koje je bilo propisano i u ranijim zakonima o parničnom postupku. Međutim, smatram da ne postoji legitiman cilj kojim se može opravdati upravo ovakvo  propisivanje kao u članu 429. stav 1. Zakona, uslijed kojega je, po mom mišljenju,  neproporcionalno i nerazumno ograničeno pravo na potpunu žalbu po svim osnovama iz Zakona. Ovo zbog toga što, prema osporenoj  odredbi člana 433. stav 1. Zakona, u najvećem broju sporova nije omogućena žalba po njenom bitnom osnovu, a to je pogrešno utvrđeno  činjenično stanje. Ni materijalno pravo se ne može pravilno primijeniti ako prethodno nije utvrđeno istinito činjenično stanje, pa ni po ovom osnovu ovako propisana žalba ne bi bila djelotvorna.

Inicijativom se ne osporava sama propisana visina vrijednosti sporova male vrijednosti, no, smatram da se, bez ocjenjivanja ustavnosti i ove zakonske odredbe,  saglasno ovlaštenju Suda prema  Zakonu  o Ustavnom sudu Republike Srpske ( „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj  104/11 i 92/12) nije moglo doći do suštinske ocjene ustavnosti, koja je tražena inicijativom. Imajući u vidu visinu primanja u Republici Srpskoj, ovako propisana, po mom mišljenju, previsoka vrijednost za sporove male vrijednosti prouzrokuje pravnu nesigurnost i nejednakost  građana po osnovu imovinskog stanja, što je suprotno garanciji zabrane diskriminacije iz člana 10. Ustava. Opšte je poznato da su uglavnom građani slabijeg imovinskog stanja stranke u sporovima male vrijednosti. Ovako previsoko postavljenim iznosom  zakonodavac je ozbiljno doveo u pitanje ne samo apstraktnu pravnu jednakost, nego i saglasnost osporene zakonske odredbe  sa članom 16. Ustava, kojim je garantovano da svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava u postupku pred sudom i da je svakome zajamčeno pravo na žalbu protiv odluke kojom se rješava o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu.

U odnosu na propisanu vrijednost sporova male vrijednosti  do 5000 KM u Republici Srpskoj, ona je znatno veća nego u nekim zemljama u okruženju, pa je npr. u Crnoj Gori taj iznos do 1000 eura, u Hrvatskoj do 1350 eura, a u ekonomski jačim i bogatijim zemljama Evropske unije je do 2000 eura. U periodu od 2003.godine kada je Zakonom o parničnom postupku Republike Srpske bila propisana vrijednost sporova male vrijednosti do 3000 KM, pa do 2013.godine, kada je propisana u iznosu do 5000 KM, nisu se promijenili razlozi za žalbu u sporovima male vrijednosti. Međutim, nedostaje  objektivni razlog za ovakvo enormno povećanje vrijednosti do koje se sporovi smatraju sporovima male vrijednosti, pošto su ekonomske prilike u Republici nesporno  takve da objektivno visinu vrijednosti sporova male vrijednosti čak do 5000 KM čine neopravdanim ograničavajućim uslovom za jednak pristup žalbi po svim osnovama, dakle, za jednak pristup sudu. Smatram da ne postoji legitiman cilj kojim se može opravdati ovakvo ograničenje prava na izjavljivanje žalbe u sporovima tzv. male vrijednosti i da ovakvo propisivanje nije ustavnopravno utemeljeno.

Smatram da ovakvo ograničenje zaštite prava na žalbu po osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje je uslovljeno i ograničeno propisanom vrijednošću sporova male vrijednosti, nije dovoljno zasnovati na ovlaštenjima zakonodavca iz člana 122. Ustava, niti razlozima cjelishodnosti Zakona. Po mom mišljenju, ovakvo ograničenje žalbenih razloga. ne može  se opravdati ni cjelishodnošću, ni zakonodavnom politikom u tolikoj mjeri da se u ovom slučaju Ustavni sud ne bi mogao upuštati u ocjenu ustavnosti.

Zakonodavnoj  politici i cjelishodnosti zakona Ustav je postavio granice i to u prvom redu osnovnim načelima zaštite ljudskih prava, a zatim članom 48. stav 1. Ustava, kojim je propisano da se prava i slobode zajamčeni ovim ustavom ne mogu oduzeti niti ograničiti i članom 49. stav 1. i 2.  Ustava kojim propisano da se slobode i prava ostvaruju neposredno na osnovu Ustava, osim kad je Ustavom propisano da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, a zakonom se može propisati način ostvarivanja pojedinih prava samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje. Shodno navedenom, smatram da je osporena odredba nesaglasna i sa odredbom člana 108. stav 1. Ustava prema kojoj zakoni moraju biti u saglasnosti s Ustavom.  Dakle, da bi ograničenje razloga za žalbu u vezi sa propisanom visinom vrijednosti sporova male vrijednosti bilo saglasno Ustavu, ove  odredbe Ustava moraju biti poštovane, da ograničenje ne bi ugrozilo suštinu samog prava.

Ustavno uređenje Republike Srpske temelji se, između ostalog na garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima, socijalnoj pravdi i vladavini prava ( član 5. stav 1 alineje 1, 3. i 4. Ustava). Temeljno  načelo vladavine prava  iz člana 5. Ustava zasniva se na pravnoj sigurnosti, što između ostalog podrazumijeva pravo svakog da ne bude neustavno i nezakonito stavljen u nepovoljniji materijalni i procesni položaj, između ostalog i pred drugostepenim sudom u postupku po žalbi. No, žalba propisana članom 433. stav 1. Zakona, pod uslovom propisanim odredbom člana 429. stav 1. Zakona, ne može se smatrati efikasnim pravnim sredstvom, jer neproporcionalno ograničenje ovog pravnog sredstva može dovesti do nejednake zakonske zaštite prava građana pred sudovima, a kao krajnja posljedica je smanjenje pravne sigurnosti.

 

Banja Luka, 23.5.2018.godine                                                              IRENA MOJOVIĆ, sudija, s.r.

 

 

Aktuelno
27.3.2024.
IN MEMORIAM - Preminuo je bivši predsjednik Ustavnog suda Republike Srpske

27.3.2024.
Saopštenje za javnost sa 310. sjednice Ustavnog suda Republike Srpske

26.3.2024.
Dnevni red 310. sjednice Ustavnog suda Republike Srpske

15.3.2024.
Izvještaj o realizaciji plana javnih nabavki za 2023. godinu

8.3.2024.
Izvještaj o radu Ustavnog suda Republike Srpske za 2023. godinu

28.2.2024.
Saopštenje za javnost sa 309. sjednice Ustavnog suda Republike srpske

27.2.2024.
Dnevni red za 309. sjednicu Ustavnog suda Republike Srpske

22.2.2024.
Odluka o prihvatanju javne nabavke usluga čišćenja poslovnih prostorija (redovnog čišćenja i održavanja higijene) u objektu Ustavnog suda Republike Srspke

22.2.2024.
O D L U K A O PRIHVATANjU PONUDE ZA JAVNU NABAVKU USLUGA FIZIČKO-TEHNIČKOG OBEZBJEĐENjA OBJEKTA

Pretraživanje


Objašnjenje: unijeti jednu ili više riječi, na trenutno izabranom jeziku i u odgovarajućem pismu (ćirilica ili latinica)
Ustavni sud Republike Srpske, Draška Božića 2, 78000 Banjaluka, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina
Radno vrijeme: 8 do 16 časova (ponedjeljak – petak). Prijem podnesaka u pisarnici i davanje dostupnih obavještenja: 11 do 14 časova (ponedjeljak – petak)
 
© 2009-2023. Ustavni sud Republike Srpske. Sva prava zadržana. | Politika privatnosti | Uslovi korištenja
html>