Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 4. stav 1. tačka e) i člana 60. stav 1. tačka d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 27. novembra 2024. godine, d o n i o je
O D L U K U
Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 6. stav 4. Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 68/22 i 132/22).
O b r a z l o ž e nj e
Sindikat zdravstva i socijalne zaštite Republike Srpske podnio je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 6. stav 4. Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 68/22 i 132/22). Iako je podnesak kojim je iniciran ovaj postupak označen kao „inicijativa“, u skladu sa članom 4. stav 1. tačka e) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), Sud je isti tretirao kao prijedlog. U prijedlogu se navodi da je osporena zakonska odredba suprotna načelu vladavine prava iz člana 5. alineja 4. Ustava i načelu ustavnosti iz člana 108. stav 1. Ustava, te se istovremeno ukazuje na garancije iz člana 39. stav 5. i člana 49. st. 1. i 2. Ustava. Predlagač, naime, smatra da, imajući u vidu način na koji Zakon o radu, Zakon o porezu na dohodak i Zakon o doprinosima, kao sistemski zakoni u Republici Srpskoj, uređuju pojam plate, pojam dohotka od ličnih primanja i poresku osnovicu za obračun poreza na dohodak od ličnih primanja, osporeno propisivanje dovodi do narušavanja pravne sigurnosti i jedinstva pravnog poretka, koji podrazumijevaju da principi utvrđeni u sistemskim zakonima budu sadržani i u posebnim zakonima. U vezi sa navedenim, u prijedlogu se iznosi stav da osporena odredba ne može predstavljati zakonom dopušteno odstupanje od sistemskih rješenja, jer se u konkretnom slučaju ne radi o određenim pravima i dužnostima zaposlenih u javnim ustanovama zdravstva koja proizlaze iz specifične prirode poslova ustanova u kojima su zaposleni, već o regulisanju prava na isplatu naknade za topli obrok, zimnicu, ogrev i regres, koji nisu vezani za prirodu poslova koje zaposleni obavljaju. Nadalje, predlagač ističe da je prema članu 6. stav 4. osporenog zakona visina predmetnih naknada neodređena, kada se ima u vidu način na koji je ovim zakonom definisana osnovna plata, odnosno da osnovna plata predstavlja proizvod cijene rada i koeficijenta utvrđenog prema platnoj grupi, podgrupi i platnom razredu, tako da ne sadrži elemente na osnovu kojih bi se mogla utvrditi visina ovih naknada. Na osnovu navedenog, predlagač zaključuje da je osporenim propisivanjem faktički došlo do umanjenja prava na navedene naknade, kako je to garantovano sistemskim zakonima, čime je narušeno načelo vladavine prava i homogenosti pravnog poretka Republike Srpske. Pored toga, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije zdravstvenih radnika u odnosu na ostale radnike u Republici Srpskoj, što je suprotno članu 10. Ustava, te članu 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Konačno, ukazuje i na povredu člana 2. stav 1. Konvencije broj 131 Međunarodne organizacije rada o utvrđivanju minimalnih plata, jer je mišljenja da zaposlena lica u zdravstvu, koja imaju najniže koeficijente za obračun osnovne plate, isplatom plate koja u sebi sadrži naknadu za topli obrok, regres, zimnicu i ogrev, ne dostižu ni iznos najniže plate u Republici Srpskoj. Kao prilog iznesenoj argumentaciji, predlagač se poziva na Odluku ovog suda broj U-68/21 („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 43/23) kojom je, između ostalog, utvrđeno da član 2. stav 2. Zakona o platama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 56/22) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, iz istih razloga koji su izneseni u prijedlogu u pogledu člana 6. stav 4. Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske.
U odgovoru na prijedlog koji je dostavila Narodna skupština Republike Srpske navodi se da je prijedlog neutemeljen i da sadrži pogrešno tumačenje ustavnih odredaba na koje se predlagač poziva. Ističe se da je osporenom zakonskom odredbom propisana jedinstvena metodologija obračunavanja i iskazivanja naknade za topli obrok, zimnicu, ogrev i regres, što spada u domen cjelishodnosti i procjene zakonodavca, te nije podložno ocjeni ustavnosti. Ovakvim propisivanjem, kako se navodi, radnicima u oblasti zdravstva nije ukinuta naknada za topli obrok, zimnicu, ogrev i regres, već je propisan drugačiji način iskazivanja ovih naknada u osnovnoj plati radnika. Nadalje, u odgovoru se ukazuje na to da u pravnom sistemu Republike Srpske ne postoji rangiranje zakona po značaju, zbog čega su neosnovane tvrdnje predlagača da je osporenim normiranjem zakonodavac narušio pravnu sigurnost i jedinstvo pravnog poretka, koji podrazumijevaju da principi iz sistemskih zakona budu sadržani i u posebnim zakonima. Donosilac predmetnog zakona navodi da se član 6. stav 4. na isti način primjenjuje na sve zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva, koji se na taj način nalaze u istoj pravnoj situaciji i u jednakom položaju pri ostvarivanju budućih prava i obaveza, zbog čega osporenim propisivanjem nije povrijeđeno načelo ravnopravnosti iz člana 10. Ustava. Isto tako, mišljenja je da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ni načela vladavine prava iz člana 5. alineja 4. Ustava, kako sa stanovišta međusobnog položaja zaposlenih u javnim zdravstvenim ustanovama, tako ni sa stanovišta njihovog položaja u odnosu na ostale zaposlene na koje se primjenjuje Zakon o radu. Konačno, u odgovoru se iznosi stav da je prilikom usvajanja osporenog zakonskog rješenja, koje je cijeneći razloge cjelishodnosti i javnog interesa usvojeno u postojećem tekstu, uspostavljena ravnoteža između zakonske mjere i cilja koji se želi postići. Slijedom navedenog, predlaže se da Sud, kao neosnovan, odbije prijedlog.
Osporenim članom 6. stav 4. Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 68/22 i 132/22) propisano je da su naknade za topli obrok, zimnicu, ogrev i regres uračunate u iznos osnovne plate iz stava 2. ovog člana i ne mogu se posebno iskazivati.
U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporene odredbe Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske, Sud je imao u vidu da prema tač. 4, 5, 12. i 18. Amandmana XXXII na Ustav, kojima je zamijenjen član 68. Ustava, Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, ustavnost i zakonitost, ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, radne odnose, zapošljavanje, zdravstvo i druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom. Nadalje, prema članu 5. alineja 4. ustavno uređenje Republike temelji se na vladavini prava, a u skladu sa članom 39. stav 5. Ustava, svako po osnovu rada ima pravo na zaradu, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Pored toga, članom 49. st. 1. i 2. Ustava utvrđeno je da slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim ako je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, kao i da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje. Prema članu 10. Ustava, građani Republike Srpske su ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo. Konačno, Sud je uzeo u obzir da, u skladu sa članom 108. stav 1. Ustava, zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom.
Prema članu 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na koji se u prijedlogu takođe traži ocjena osporene zakonske odredbe, uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Sa ciljem cjelovitog sagledavanja osporene zakonske norme, Sud je, takođe, imao u vidu da je relevantnim odredbama Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18 i 119/21) propisano: da radnik ostvaruje pravo na bruto platu, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom (član 120. stav 1), da se plata iz člana 120. stav 1. ovog zakona sastoji od osnovne plate i uvećanja plate propisanih ovim zakonom, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, poreza na dohodak i doprinosa; da se zakonom, kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu može odrediti drugačiji način određivanja plate koji ne može biti nepovoljniji za radnika od načina obračuna plate iz stava 1. ovog člana; da je plata iz stava 1. ovog člana, umanjena za porez na dohodak i doprinose, neto plata radnika (član 121); te da poslodavac radniku isplaćuje troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno, ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika i druga primanja utvrđena opštim aktom, ugovorom o radu i kolektivnim ugovorom (član 132. stav 1. tač. 4. i 7).
Polazeći, prije svega, od citiranih ustavnih odredaba, Sud je ocijenio da je zakonodavac, saglasno svojim ustavnim ovlašćenjima, donio osporeni zakon, kojim je cjelovito regulisao način utvrđivanja plata zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske, odnosno uredio je plate zaposlenih, uslove za ostvarivanje prava na platu, platne koeficijente po platnim grupama, platnim podgrupama i platnim razredima, kao i naknade plata i druga primanja po osnovu rada.
Između ostalog, članom 3. ovog zakona propisano je da se plata zaposlenih sastoji od osnovne plate, uvećanja plate i naknada propisanih ovim zakonom (stav 1), da plata iz stava 1. ovog člana predstavlja bruto platu (stav 2), te da su u svim elementima koji čine platu iz stava 1. ovog člana sadržani porez na dohodak i doprinosi (stav 3). Članom 6. ovog zakona je definisana osnovna plata, tako što je propisano: da se osnovna plata obračunava i iskazuje mjesečno za puno radno vrijeme, prema radnom mjestu i odgovarajućoj platnoj grupi, platnoj podgrupi i platnom razredu (stav 1), da je osnovna plata iz stava 1. ovog člana proizvod cijene rada kao izraza vrijednosti za najjednostavniji rad i koeficijenta utvrđenog prema platnoj grupi, platnoj podgrupi i platnom razredu (stav 2), da uvećanje osnovne plate za svaku navršenu godinu staža osiguranja iznosi 0,3% do navršenih 25 godina i 0,5% nakon navršenih 25 godina, za svaku narednu godinu (stav 3). Osporenom normom stava 4. ovog člana propisano je da su naknade za topli obrok, zimnicu, ogrev i regres uračunate u iznos osnovne plate iz stava 2. ovog člana i ne mogu se posebno iskazivati.
Imajući u vidu naprijed izloženo, Sud je ocijenio da propisivanjem iz osporene odredbe člana 6. stav 4. Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske nije došlo do povrede člana 5. alineja 4, člana 39. stav 5. i člana 49. st. 1. i 2. Ustava, na koje se poziva predlagač.
Naime, članom 39. stav 5. Ustava Republike Srpske izričito je utvrđeno da “svako ima po osnovu rada pravo na zaradu, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom“. Pri tome, ustavotvorac nije odredio jemstva u pogledu obima ovog prava, kao ni način njegovog ostvarivanja, već je izvršio enonsijaciju zakonitosti i time sva pitanja u pogledu njegove konkretizacije prepustio zakonu i kolektivnom ugovoru. Kako iz navedenog proizlazi, u nadležnosti je zakonodavca da, na osnovu Ustavom utvrđenih principa, propiše način i kriterijume za utvrđivanje visine plate i iskazivanje naknada po osnovu radnog odnosa. Zakonodavac je, prema tome, na osnovu svoje procjene cjelishodnosti, osporenom zakonskom odredbom uredio pitanja naknade za topli obrok, zimnicu, ogrev i regres zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske, ne dovodeći u pitanje prava ovih lica na ostvarivanje Ustavom garantovanih prava na koje se poziva predlagač. Sud smatra da u pogledu usklađenosti osporene odredbe sa članom 39. stav 5. Ustava ne postoje nove okolnosti koje zahtijevaju promjenu pravnog stava koji je Sud već ranije zauzeo u svojoj Odluci broj U-124/16 kao i Odluci broj U-122/16, obje od 20. decembra 2017. godine, kojima je odlučio da su odredbe iz člana 7. Zakona o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 31/14, 116/16 i 62/17) i člana 5. stav 4. Zakona o platama zaposlenih u organima uprave Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/14, 33/14 i 116/16), kojima je određeno da su naknade za topli obrok i regres uračunate u osnovnu platu i da se ne mogu posebno iskazivati, u skladu sa članom 39. stav 5. Ustava i da se radi o zakonodavčevoj ocjeni cjelishodnosti prilikom određivanja načina na koji će ove naknade biti iskazane.
Nadalje, Sud je utvrdio da osporena odredba nije u nesaglasnosti sa odredbom iz člana 49. st. 1. i 2. Ustava. Stavom 1. ovog člana propisano je da se slobode i prava ostvaruju neposredno na osnovu Ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, a stavom 2. da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje. Kako je u članu 39. stav 5. Ustava sam ustavotvorac izričito i nedvosmisleno propisao da se pravo na zaradu po osnovu rada ostvaruje u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, odnosno da se uslovi za ostvarivanje prava na zaradu, kao i način njegovog ostvarivanja i svi njegovi drugi elementi uređuju zakonom i kolektivnim ugovorom u skladu sa zakonom, to, eo ipso, znači da je tvrdnja podnosioca da osporena odredba nije u saglasnosti sa odredbama iz člana 49. st. 1. i 2. Ustava neosnovana.
Pored toga, Sud je ocijenio da osporenim propisivanjem nije došlo do povrede načela ravnopravnosti u slobodama, pravima i dužnostima, jednakosti pred zakonom te uživanju jednake pravne zaštite bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugi lično svojstvo iz člana 10. Ustava, na koji se takođe ukazuje u prijedlogu. Naime, Sud je u Odluci broj U-122/16, od 20. decembra 2017. godine i Odluci broj U-43/17 od 25. aprila 2018. godine, zauzeo načelan pravni stav da različito uređivanje visine plate, iskazivanje naknade za topli obrok i regres za različite kategorije zaposlenih ne predstavlja povredu prava na ravnopravnost iz člana 10. Ustava, već je opravdano različitošću kategorija subjekata prava, utemeljenoj na različitim obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa. Polazeći od ovog pravnog stava, Sud smatra da predmetnom zakonskom odredbom lica zaposlena u javnim ustanovama zdravstva u Republici Srpskoj nisu dovedena u nepovoljniji položaj u odnosu na zaposlene u drugim oblastima rada, jer se radi o propisivanju koje je u domenu slobodne ocjene cjelishodnosti zakonodavnog organa da, u skladu sa zakonodavnom politikom, uredi pitanje naknada iz radnog odnosa u različitim oblastima rada. Za ravnopravnost je od odlučujućeg značaja da su pred zakonom jednaki oni koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, kao što je posebno istaknuto i u Odluci broj U-122/16, dakle u ovom slučaju zaposleni u oblasti zdravstva, u zavisnosti od složenosti poslova i odgovornosti u radnom odnosu. Sa ovim u vezi, Sud je ocijenio da licima zaposlenim u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske osporenim propisivanjem nisu povrijeđeni ljudsko dostojanstvo i čovjekov tjelesni i duhovni integritet, ujemčeni članom 13. Ustava svakom čovjeku koji se nalazi pod jurisdikcijom Republike Srpske. Kako je Ustavni sud u svojoj Odluci broj U-122/16 i više svojih drugih odluka zauzeo pravni stav po kome Republika u okviru svojih prava i dužnosti iz člana 68, koji je izmijenjen Amandmanom XXXII, Amandmanom LVIII, Amandmanom LXXV i Amandmanom CXV, ima ovlašćenje da zakonom uređuje radne odnose, što „podrazumijeva i da zakonodavac ima slobodu da se opredijeli da li će prava i obaveze po osnovu rada za sve zaposlene urediti Zakonom o radu kao sistemskim propisom ili će ostvarivanje ovog prava urediti posebnim zakonima za pojedine kategorije zaposlenih“, Sud smatra da je ukazivanje u prijedlogu da se po shvatanju predlagača posebnim zakonom ne može odstupati od „sistemskih rješenja“ te da se odredbe posebnog zakona moraju prilikom ocjene njihove ustavnosti „podvrći sistemsko-teleološkoj ocjeni naspram pravnih principa i gradivnih pravnih pravila opšteg zakona“ irelevantno, s obzirom na to da po članu 115. Ustava nije u nadležnosti Ustavnog suda da ocjenjuje međusobnu usklađenost zakona.
Sud takođe smatra da se predlagač pogrešno poziva na Odluku broj U-68/21 od 26. aprila 2023. godine, pri tome posebno ističući načelo vladavine prava iz člana 5. alineja 4. Ustava, tvrdeći upravo da je osporena zakonska odredba u neskladu sa načelom vladavine prava, na kome se, pored ostalih načela, temelji ustavno uređenje Republike. U navedenoj odluci Sud se pozvao na načelo vladavine prava iz člana 5. alineja 4. Ustava u direktnoj vezi sa samostalnošću i nezavisnošću sudova i suđenjem samo na osnovu Ustava i zakona iz člana 121. stav 2. Ustava, sa stavom 2. Amandmana XCIV na Ustav, kojim je dodat član 121a. Ustava, kojim je propisano da je sudstvo samostalno i nezavisno od izvršne i zakonodavne vlasti, Amandmanom CXIV na Ustav kojim je dodan novi član 138a. Ustava, kojim je propisan izuzetak od zabrane umanjenja plata i drugih naknada sudija iz člana 127. Ustava te sa Amandmanom XCVI na Ustav kojim je izmijenjen raniji član 127. Ustava, kojim je propisano da plate i druge naknade sudija ne mogu biti umanjeni za vrijeme vršenja sudijske funkcije, osim kao posljedica disciplinskog postupka u skladu sa zakonom. Sud posebno ističe da je jemstvo zabrane umanjenja plata i drugih naknada sudijama za vrijeme vršenja sudijske funkcije jedini samim Ustavom propisani izuzetak od odredbe iz člana 39. stav 5. Ustava, kojom se, kako je naglašeno u Odluci broj U-124/16, ne jemči obim prava na zaradu niti način njegovog ostvarivanja. S obzirom na to da odredba o načelu vladavine prava iz člana 5. alineja 4. Ustava nije u Odluci broj U-68/21 poslužila kao samostalan osnov ocjenjivanja ustavnosti člana 2. stav 2. Zakona o platama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj, već u naznačenoj sistematskoj vezi sa navedenim odredbama Ustava, Sud je ocijenio da osporenim propisivanjem nije povrijeđena pravna sigurnost kao jedan od elemenata načela vladavine prava, koje je razrađeno i institucionalizovano pojedinim ustavnim odredbama koje se nalaze u dijelu o ljudskim pravima i slobodama, dijelu o ekonomskom i socijalnom uređenju, dijelu o organizaciji Republike, dijelu o ustavnosti i zakonitosti, dijelu o Ustavnom sudu i dijelu o sudovima i javnim tužilaštvima. Sud smatra da je u tom kontekstu potrebno posebno naglasiti da ustavnost člana 3. stav 2. Zakona o platama i naknadama sudija i javnih tužilaca, kojim je određeno da je u osnovnu platu javnih tužilaca iz stava 1. uračunat topli obrok i da se ne može posebno iskazivati, koja je identična odredbi iz člana 2. stav 2. istog zakona, kojom je određeno da je u osnovnu platu sudija uračunat i topli obrok i da se ne može posebno iskazivati, nije dovedena u pitanje zato što Ustav ne daje jemstvo u pogledu zabrane umanjenja plata i drugih naknada tužilaca, kao što ga izričito daje u pogledu plata i drugih naknada sudija za vrijeme vršenja sudijske funkcije.
Imajući u vidu da je član 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kojim je propisana opšta zabrana diskriminacije u uživanju svakog prava koje zakon predviđa, po svom sadržaju i obimu zaštite, gotovo identičan članu 10. Ustava Republike Srpske, Sud je ocijenio da iz istih, naprijed navedenih razloga, nisu osnovani navodi prijedloga o povredi ove odredbe Protokola broj 12. Sud takođe smatra da nije potrebno posebno ocjenjivati usklađenost osporene zakonske odredbe sa članom 14. Konvencije, zbog toga što ovim članom nije obezbijeđena opšta zabrana diskriminacije, već samo zabrana diskriminacije u uživanju prava koja su predviđena Konvencijom, pri čemu pravo na zaradu nije predviđeno Konvencijom.
Sud je mišljenja da ne treba razmatrati navode prijedloga o povredi člana 2. stav 1. Konvencije broj 131 Međunarodne organizacije rada o utvrđivanju minimalnih plata, ne samo zbog toga što ovaj član sadrži načelnu odredbu koja nije neposredno primjenjiva, već zahtijeva normativnu aktivnost članice na uspostavljanju sistema minimalnih nadnica, u skladu sa njenom unutrašnjom ustavnom organizacijom, već još više zbog toga što se ne može dovesti u relevantnu ustavnopravnu vezu sa osporenom odredbom Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske.
Na osnovu izloženog, Sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Vojin Bojanić, Svetlana Brković, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Radomir V. Lukić, prof. dr Ivanka Marković, prof. dr Darko Radić i akademik prof. dr Snežana Savić.
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman
Broj: U-65/23
27. novembar 2024. godine