Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 24. juna 2020. godine,  d o n i o   j e

R J E Š E Nj E

            Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 27. stav 2. tačka 4. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 82/15).

O b r a z l o ž e nj e

Zajednička advokatska kancelarija Đukić iz Banjaluke dala je Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljem tekstu: Sud) inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 27. stav 2. tačka 4. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 82/15) (u daljem tekstu: Zakon). Davalac inicijative smatra da je osporena zakonska odredba u suprotnosti sa članom 5. stav 1. al. 1. i 4, te čl. 10. i 13. Ustava Republike Srpske (u daljem tekstu: Ustav). Ističe se da je uskraćivanje prava na naknadu štete adresatima člana 27. stav 2. tačka 4. Zakona suprotno ustavnom načelu vladavine prava jer predstavlja protivpravno zadiranje u tuđa prava i poremećaj privredno-socijalne ravnoteže, te se, istovremeno, na ovaj način navedenim licima uskraćuje zaštita dostojanstva, tjelesnog i duhovnog integriteta koji su zajemčeni članom 13. Ustava. Takođe davalac inicijative smatra da osporena odredba Zakona nije u saglasnosti sa članim 154. stav 1, čl. 173. i 174. stav 1, članu 178. st. 1-4, te čl. 940. i 941. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) iz čijeg propisivanja proizlazi nesumnjiva obaveza osiguravača da u slučaju utvrđene odgovornosti osiguranika za saobraćajnu nezgodu, svim oštećenim licima nadoknadi štetu, zbog čega je odredba o uskraćivanju prava na naknadu štete adresatima osporene zakonske odredbe diskriminirajuća, te, u kontekstu člana 178. stav 4. izaziva pravnu nesigurnost.  Uskraćivanje prava na naknadu štete navedenim licima je neosnovano i sa aspekta propisivanja čl. 14. i 28. stav 1. tačka 4. osporenog zakona, jer  iz ovih odredaba proizlazi pravo osiguravača na regres od osiguranika koji je izazvao saobraćajnu nezgodu, tako da osiguravač, isplatom naknade putniku, ne bi trpio nikakvu štetu, a time bi se ostvarila svrha Zakona, tj. zaštita trećih lica kao oštećenih u saobraćaju. U inicijativi se navodi da je kod relevantnog vida odgovornosti za štetu riječ o odgovornosti za drugoga, a pretpostavka za ostvarivanje prava oštećenog prema osiguravaču jeste postojanje građanske odgovornosti osiguranika. Kako se odgovornost osiguravača izvodi iz odgovornosti vlasnika motornog vozila (osiguranika), davalac inicijative smatra da je nedopustivo, između ostalog, da u slučaju ustanovljavanja krivične odgovornosti vozača, osiguravač izbjegne obavezu naknade štete adresatu osporene zakonske odredbe. Osporenim propisivanjem se utiče i na primjenu člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) na koji se, u postupku naknade štete, ne bi mogao pozvati adresat osporenog člana 27. stav 2. tačka 4. Zakona. Takođe, davalac inicijative smatra da je osporeno propisivanje u suprotnosti sa Direktivom 2009/103 EZ Evropskog parlamenta i Vijeća Evropske unije od 16. septembra 2009. godine, te čl. 5, 14. i 17. Evropske konvencije o zaštiti ljudkih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija). U inicijativi se, isto tako, ukazuje na drugačija zakonska rješenja predmetne materije u okruženju i Evropskoj uniji.

U odgovoru koji je Sudu dostavila Narodna skupština Republike Srpske navodi se da je propisujući kao u osporenom članu 27. stav 2. tačka 4. zakonodavac postupio u skladu sa ustavnom obavezom zaštite privatnog i javnog interesa, a uzimajući u obzir značaj stabilnosti sektora osiguranja, te je, cijeneći razloge cjelishodnosti usvojio zakon u postojećem tekstu. Ističe se da su članom 27. ovog zakona utvrđena sva lica koja nemaju pravo na naknadu štete po osnovu autoodgovornosti, a da osporena odredba zakona podrazumijeva suženi obim isključenja koji se primjenjuje samo na oštećene putnike koji su dobrovoljno ušli u vozilo uz saznanje za postojanje intoksikacije vozača, a što društvo za osiguranje treba da dokaže u sudskom postupku. Uređujući na osporeni način zakonodavac je imao u vidu da je putnik dobrovoljno ušao u vozilo kojim upravlja vozač pod dejstvom alkohola ili opojnih droga, te da se, saglasno članu 163. Zakona o obligacionim odnosima, smatra da je putnik time pristao na posljedice ili da je trebao biti svjestan posljedica takve radnje, zbog čega ne može ostvariti pravo na naknadu štete. Saznanje putnika o riziku, iskljujčuje ga iz prava na naknadu štete i po osnovu osiguranja od autoodgovornosti. Ističe se da je osporeni zakon lex specialis, zbog čega će se Zakon o obligacionim odnosima primjenjivati samo u slučaju kada Zakonom o osiguranjima u saobraćaju nije drugačije propisano. Navodi se da je osporeno propisivanje usklađeno sa pravnim tekovinama Evropske unije i Savjeta Evrope. S obzirom na izloženo predlaže se da Sud ne prihvati inicijativu.

Osporenim članom 27. stav 2. tačka 4. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 82/15) propisano je da pravo na naknadu štete po osnovu osiguranja od autoodgovornosti nema putnik koji je dobrovoljno ušao u vozilo kojim je prouzrokovana šteta, a kojim je upravljao neovlašćeni vozač ili vozač pod dejstvom alkohola ili opojnih droga, ako odgovorno društvo za osiguranje dokaže da je ta okolnost putniku trebalo da bude poznata.   

U postupku ocjenjivanja ustavnosti člana 27. stav 2. tačka 4. Zakona, Sud je imao u vidu da je Ustavom utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, pravni položaj preduzeća i drugih organizacija, osnovne ciljeve i pravce privrednog razvoja, kao i druge odnose od interesa za Republiku (tač. 6, 8. i 18. Amandmana XXXII na Ustav, kojim je zamijenjen član 68. Ustava), kao i da u skladu sa članom 108. Ustava zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom, te da propisi i drugi opšti akti moraju biti u saglasnosti sa zakonom. Pored toga, Sud je uzeo u obzir i odredbe Ustava, u odnosu na koje davalac inicijative osporava član 27. stav 2. tačka 4. Zakona, kojima je utvrđeno: da se ustavno uređenje Republike  temelji na garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima, te vladavini prava (član 5. stav 1. al. 1. i 4), da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10), kao i da  su ljudsko dostojanstvo, telesni i duhovni integritet, čovekova privatnost, lični i porodični život nepovredivi (član 13).

Zakonom o obaveznim osiguranjima u saobraćaju uređene su ove vrste osiguranja, te su, u tom smislu, propisana prava i obaveze društava za osiguranje koja se bave tom vrstom osiguranja, kao i prava i obaveze osiguranika i trećih lica, te obaveze i ovlašćenja Zaštitnog fonda Republike Srpske, nadzor nad primjenom Zakona, kao i prekršajne kazne za postupanja suprotna odredbama Zakona. U okviru regulisanja ove oblasti zakonodavac je kao vrstu obaveznog osiguranja u saobraćaju predvidio i osiguranje vlasnika vozila od odgovornosti za štetu prouzrokovanu trećim licima, tj. osiguranje od autoodgovornosti (član 2. stav 2), određujući da je vlasnik vozila dužan zaključiti ugovor o osiguranju od autoodgovornosti za štetu koju upotrebom vozila prouzrokuje trećim licima zbog smrti, tjelesne povrede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, kao i da ugovor o osiguranju od autoodgovornosti pokriva odgovornost vlasnika, odnosno korisnika vozila prema trećim licima koja imaju zahtjev za naknadu štete od odgovornog lica koje mu štetu prouzrokuje, u skladu sa odredbama propisa kojima se uređuju obligacioni odnosi (član 21. st. 1. i 2). Dodatno, zakonodavac je osporenim zakonom predvidio: da se na ugovore o obaveznom osiguranju u saobraćaju primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuju obligacioni odnosi, odnosno opšti i posebni uslovi u pojedinim vrstama osiguranja, ako ovim zakonom nije utvrđeno drugačije (član 3. stav 1), kao i da je odgovorno društvo za osiguranje dužno da utvrdi pravni osnov i visinu odštetnog zahtjeva, te isplati odštetu, uz dostavljanje obrazložene ponude, u roku i na način kako je to uređeno članom 22. Zakona, te da ukoliko društvo za osiguranje ne riješi odštetni zahtjev u roku od 60 dana od dana podnošenja zahtjeva ili ukoliko oštećeno lice ima druge razloge, može tužbom pokrenuti postupak kod nadležnog suda protiv odgovornog društva za osiguranje, da se tužba podnesena protiv društva za osiguranje prije isteka roka iz člana 22. stav 1. ovog zakona smatra preuranjenom, da se za podnošenje tužbe protiv društva za osiguranje primjenjuju se rokovi zastare, u skladu sa opštim pravilima odgovornosti za štetu (član 24).

Sud je imao u vidu da je odredbama člana 5. Konvencije, u odnosu na koje davalac inicijative osporava član 27. stav 2. tačka 4. Zakona, između ostalog, propisano: da svako ima pravo na slobodu i bezbijednost ličnosti, da se uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbjeđuje bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status (član 14), da se ništa u ovoj Konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom (član 17).

Prema stanovištu Suda, nisu osnovani navodi davaoca inicijative prema kojima je osporenim propisivanjem provrijeđen princip vladavine prava iz člana 5. stav 1. alineja 4. Ustava. Osporena zakonska odredba je, prema ocjeni Suda, u funkciji navedenog ustavnog principa, jer na jasan i nedvosmislen način omogućava da njeni adresati predvide posljedice svojih postupanja, zbog čega rezultat primjene osporene odredbe ne može biti kontradiktoran legitimnim očekivanjima ovih lica, te ne dovodi do pravne nesigurnosti kako se navodi u inicijativi.

Isto tako, osporena zakonska odredba se, prema stanovištu Suda, saglasno članu 10. Ustava, na jednak način odnosi na sve adresate koja se nalaze u istim ili sličnim pravnim situacijama, čime su stvorene pretpostavke za njihov ravnopravan tretman u praksi.

Nadalje, zaštita ličnih prava u pravnom poretku Republike Srpske obezbijeđena jemstvom iz člana 13. Ustava, te normama i principima krivičnopravnog i građanskopravnog zakonodavstva, ne podrazumijeva garanciju da do povrede ovih prava neće doći, već osigurava sistem pravne zaštite od njihove protivpravne povrede ili ugrožavanja. Sud je utvrdio da osporeni zakon obezbjeđuje mehanizme ovakve zaštite, zbog čega nisu osnovani navodi davaoca inicijative prema kojima je propisivanje iz člana 27. stav 2. tačka 4. Zakona u suprotnosti sa članom 13. Ustava. Ovakvu svoju ocjenu Sud je, prevashodno, zasnovao na činjenici da je izuzimanje adresata osporene zakonske odredbe iz prava na naknadu štete po osnovu autoodgovornosti uslovno određeno, tj. da do njega ne dolazi po automatizmu, već samo ukoliko odgovorno društvo za osiguranje dokaže da su okolnosti koje se tiču neovlašćenosti vozača da upravlja motornim vozilom i/ili njegove intoksikacije, trebale da budu poznate putniku tj. oštećenom. Pored navedenog, osporeni  zakon, prema stanovištu Suda, obezbjeđuje prava oštećenih lica i propisivanjem supsidijarne primjene Zakona o obligacionim odnosima na ugovore o obaveznom osiguranju u saobraćaju (član 3. stav 1. Zakona), utvrđivanjem odgovornosti vlasnika/korisnika motornog vozila prema trećim licima koja imaju odštetni zahtjev, u skladu sa propisima kojima se uređuju obligacioni odnosi (član 21. stav 2), kao i određivanjem striktnog i višestepenog postupka za rješavanje odštetnih zahtjeva (član 22. i 24. Zakona). S obzirom na izloženo, Sud je stanovišta da nisu osnovani navodi davaoca inicijative prema kojima se adresatima osporene zakonske odredbe uskraćuju ustavna jemstva iz člana 13. Ustava, kao i da osporenim zakonskim propisivanjem nisu povrijeđene ni garancije iz člana 5. stav 1. alineja 1. Ustava.

Sud je utvrdio da je zakonodavac bio ovlašćen da, uređujući osiguranje od autoodgovornosti, tj. osiguranje vlasnika vozila od odgovornosti za štetu prouzrokovanu trećim licima, utvrdi, između ostalog i osporenim članom 27. stav 2. tačka 4, krug lica  koja nemaju pravo na naknadu štete po osnovu ove odgovornosti. Cijeneći ukupne ekonomske pokazatelje u društvu, te materijalne mogućnosti obveznika osiguranja od autoodgovornosti, zakonodavac je osiguranje od autoodgovornosti regulisao na način koji smatra cjelishodnim. Sud se nije upuštao u ocjenu pravičnosti i opravdanosti osporenog zakonskog rješenja jer, u skladu sa članom 115. Ustava, nije u nadležnosti Suda da cijeni cjelishodnost zakonodavne politike.

S obzirom na paušalne navode davaoca inicijative o povredi čl. 5, 14. i 17. Konvencije, odnosno nedostatak obrazloženja ili argumentacije u tom smislu, Sud nije razmatrao inicijativu u odnosu na ove navode.

Prema članu 115. Ustava nije u nadležnosti ovog suda da ocjenjuje saglasnost osporenog zakonskog propisivanja sa odredbama člana 154. stav 1, čl. 173. i 174. stav 1, člana 178. st. 1‒4, te čl. 940. i 941. Zakona o obligacionim odnosima, jer se radi o aktima istog donosioca koji imaju jednaku pravnu snagu. Pored toga, nije u nadležnosti Suda da cijeni međusobnu saglasnost odredaba istog opšteg akta, pa tako ni saglasnost osporenog člana 27. stav 2. tačka 4. Zakona sa čl. 14. i 28. stav 1. tačka 4. Zakona, niti da ocjenjuje primjenu propisa te tako ni primjenu člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, a kako se traži u inicijativi.

U odnosu na navode davaoca inicijative prema kojima da osporeni 27. stav 2. tačka 4. Zakona nije u skladu sa Direktivom 2009/103 EZ Evropskog parlamenta i Vijeća od 16. septembra 2009. godine, Sud konstatuje da ova direktiva nema karakter međunarodnog ugovora potvrđenog od strane Bosne i Hercegovine, te da Sud, u smislu člana 115. Ustava, nema ustavnopravnog osnova da vrši ocjenu saglasnosti osporenog člana Zakona sa navedenom direktivom.

Isto tako, imajući u vidu članom 115. Ustava propisan standard ocjene u postupcima kontrole ustavnosti, navodi predlagača kojima se ukazuje na pojedina drugačija zakonska rješenja u ogruženju i zemljama Evropske unije, nisu od značaja za odlučivanje ovog suda.

Cijeneći da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i da prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, u ovom predmetu odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka. 

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i  sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović i prof. dr Marko Rajčević.