Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 37. stav 1. tačka g), člana 40. stav 5.  i  člana 61. stav 1. tač. g) i d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 30. novembra 2016. godine,  d o n i o  j e

R J E Š E Nj E

           Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 237. stav 2, člana 247. stav 2., članova 301a i 301b, člana 383. stav 2, člana 387. stav 2. i člana 395 Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13).    

O b r a z l o ž e nj e

           Centar za humanu politiku iz Doboja dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu  za pokretanje postupka za  ocjenu ustavnosti člana 237. stav 2. člana 247. stav 2. i članova 301a i 301b Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13). Davalac inicijative ističe da se odredbama osporenog člana 237. stav 2. ovog zakona dovode u neravnopravan položaj građani i pravna lica u Republici Srpskoj po osnovu vrijednosti sudskog spora, ograničavaju se i onemogućavaju u korišćenju revizije kao pravnog sredstva i  da se time ugrožavaju ustavni principi o ravnopravnosti u pravima, jednakosti pred zakonom, uživanju iste pravne zaštite i jednakoj zaštiti prava u postupku pred sudom. Isti ustavni principi su ugroženi i osporenim članom 247. stav 2. i članovima 301a i 301b Zakona, kojima se, kako je navedeno, građani i pravna lica dovode u neravnopravan položaj po osnovu obrazovanja i imovnog stanja, odnosno da se oni koji nemaju finansijskih mogućnosti da angažuju advokata, kao i oni koji nemaju završen pravni fakultet i položen pravosudni ispit, ograničavaju ili onemogućavaju da kao punomoćnici učestvuju u postupku po reviziji. Pored navedenog, po mišljenju davaoca inicijative, osporeni članovi Zakona nisu u saglasnosti ni sa članom 300. istog zakona. U inicijativi je navedeno da je osporenim odredbama člana 247. stav 2. i članova 301a i 301b Zakona, koje su izmijenjene i dopunjene 2013. godine, suspendovano pravo stranke  da izjavi reviziju lično, čime se ograničava pristup revizionom sudu i korišćenje revizije kao pravnog sredstva.

Dopunom inicijative istog davaoca osporena je ustavnost i  člana 383. stav 2, člana 387. stav 2, člana 395. kao i, kako je navedeno, drugih članova ovog zakona koji se odnose na troškove postupka, takođe zbog nesaglasnosti sa članovima 10. i 16. Ustava Republike Srpske. Naime, davalac inicijative smatra da se i ovim odredbama u neravnopravan položaj dovode lica ili stranke u parničnom postupku u Republici Srpskoj po osnovu obrazovanja, društvenog položaja ili svojstva da neko jeste ili nije advokat, pravobranilac i slično, i u vezi s tim predlaže da Sud od donosioca Zakona zatraži da preciznije reguliše pravo na troškove lica koja nisu advokati i pravobranioci, odnosno da se strankama koje same sebe zastupaju priznaju razumni troškovi. Takođe, dopunom inicijative isti davalac je osporio ustavnost odredbe člana 103. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 61/13), odnosno već osporenu odredbu člana 395. osnovnog zakona. Ovim podneskom je naglašeno da je  propisivanje sudskih troškova po posebnoj tarifi za Pravobranilaštvo i Centar za pružanje besplatne pravne pomoći nesaglasno sa ustavnim odredbama o ravnopravnosti građana jer ove institucije ne mogu po dva osnova ostvarivati prihode ili biti plaćeni za svoj rad. Posljednjom dopunom inicijative davalac inicijative predlaže da Sud, u skladu sa njegovim ovlašćenjima, donese mjeru koja bi omogućila građanima da budu obeštećeni za neostvarena prava zbog, kako je navedeno, postojanja neustavnih odredaba ovog zakona.

       U odgovoru na navode iz inicijative, koji je Sudu dostavila Narodna skupština Republike Srpske, pored ostalog, navedeno je da  je inicijativa neosnovana i da se istom netačno i nepotpuno tumači Ustav Republike Srpske. Da bi se moglo govoriti o diskriminatorskim elementima određenih odredaba i postupanja, oni moraju podrazumijevati različit tretman lica koja se nalaze u istim ili sličnim okolnostima, a u konkretnom slučaju se radi o adresatima koji imaju pravo na nagradu za rad advokata i drugih lica i kojima zakon priznaje pravo na nagradu, s jedne strane, i, sa druge strane, adresata koji ne ispunjavaju uslove utvrđene Zakonom. Takođe, ističu da se pogrešno i nepotpuno tumači Ustav kada se tvrdi da postoji diskriminacija u Zakonom određenom pravu na reviziju u parničnom postupku, jer su, kako je navedeno, Zakonom uređeni uslovi jednaki za sve parnične stranke  za ulaganje revizije, kao vanrednog pravnog sredstva. Takođe navode, ukoliko se u primjeni zakonske norme ukaže eventualna potreba za izmjene ili dopune osporenih odredbi Zakona, u svrhu njihovog poboljšanja ili upotpunjavanja, te ukazivanja na nezadovoljstvo određenim zakonskim rješenjem ‒ da to svakako nije od ustavopravnog značaja već redovne legislativne procedure, kao i to da nije u nadležnosti Suda da ocjenjuje međusobnu neusaglašenost odredaba člana 247. stav 2. i članova 301a i 301b sa članom 300. stav 1. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na navedeno predlažu da Sud ne prihvati podnesenu inicijativu.

 Osporenim odredbama Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) propisano je da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM (član 237. stav 2); da je revizija nedozvoljena ako nije izjavljena preko punomoćnika iz člana 301b ovog zakona ako je izjavljena od lica koje nije ovlašćeno za podnošenje revizije ili lica koje je odustalo od revizije ili ako lice koje je izjavilo reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može izjaviti (član 247. stav 2); da, ako u imovinskopravnim zahtjevima vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 50.000 KM, punomoćnici pravnih lica mogu biti samo lica koja imaju položen pravosudni ispit i u postupku po reviziji stranku mora, kao punomoćnik, zastupati advokat, osim ako je sama stranka advokat, i da izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama izjaviti reviziju, ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za stranku reviziju može izjaviti punomoćnik koji je, prema odredbama ovog ili drugih zakona, ovlašćen da zastupa stranku, a koji ima položen pravosudni ispit (članovi 301a i 301b); da parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu (član 383. stav 2); da, ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi (član 387. stav 2) i da se odredbe o troškovima postupka primjenjuju na stranke koje zastupaju Pravobranilaštvo i Centar za pružanje besplatne pravne pomoći te da troškovi postupka iz stava 1. ovog člana obuhvataju troškove u skladu sa Tarifom o naknadama i nagradama za rad advokata u Republici Srpskoj (član 395).       

U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih odredbi zakona Sud je imao u vidu da je Ustavom Republike Srpske utvrđeno da su građani ravnopravni u slobodama,  pravima i dužnostima i da uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10); da svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava pred sudom (član 16); da Republika i opština budžetom utvrđuju javne prihode i javne rashode te da su sredstva budžeta porezi, takse i drugi zakonom utvrđeni prihodi  (član 62); da Republika uređuje i obazbjeđuje organizaciju, nadležnost i rad državnih organa (tačka 10. Amandmana XXXII na Ustav, kojim je zamijenjen član 68. Ustava); da je nadležnost Narodne skupštine Republike Srpske da donosi zakone,  druge propise i opšte akte (član 70. stav 1. tačka 2); da zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa ustavom (član 108. stav 1) i da se osnivanje, nadležnost, organizacija i postupak pred sudovima utvrđuje zakonom (član 122).

Polazeći od navedenih ustavnih odredaba Sud je utvrdio da je u njima sadržano ovlašćenje Narodne skupštine Republike Srpske da ovim zakonom odredi pravila postupka redovnih sudova koji raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima. Saglasno navedenim ustavnim odredbama zakonodavac je propisao kada stranke mogu izjaviti reviziju kao vanredni pravni lijek, način podnošenja tog pravnog lijeka, način zastupanja stranke u ovom postupku, kao i odrediti šta sačinjava parnične troškove i kome oni pripadaju.       

Ocjenjujući ustavnost osporenih odredaba člana 237. stav 2, člana 247. stav 2. i članova 301a i 301b Zakona Sud je utvrdio da se propisivanjem kada revizija nije dozvoljena i koja lica mogu biti punomoćnici pravnih lica u imovinskopravnim zahtjevima, a koja lica kao punomoćnici moraju zastupati stranku u postupku po reviziji, te kada stranka može sama  izjaviti reviziju, odnosno kada punomoćnik može izjaviti reviziju za stranku ‒ ne narušava ustavni princip na jednaku pravnu zaštitu zajemčen članom 10. Ustava, te da nisu povrijeđene ni odredbe člana 16. stav 1. Ustava, jer se ove odredbe Ustava odnose na sve koji se pred sudom pojavljuju kao stranke. U vezi sa navedenim, Sud je ocijenio da je zakonodavac osporenim odredbama Zakona, svim pravnim i fizičkim licima pod istim uslovima omogućio sudsku zaštitu u parničnom postupku, što podrazumijeva i pravo na ulaganje vanrednih pravnih lijekova, kao i to da se, zahtjevom za stručno zastupanje, prava stranaka štite i građani ne diskriminišu prema obrazovanju i imovnom stanju, kako tvrdi davalac inicijative. Pored toga, zakonsko ograničenje mogućnosti  izjave revizije kroz minimalnu utvrđenu vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude, kako je propisano osporenim članom 237. stav 2. Zakona, kao i ograničenje u imovinskopravnim zahtjevima iz osporenih članova 301a i 301b Zakona, po ocjeni Suda, saglasno je javnom interesu efikasne sudske zaštite prava, što podrazumijeva i pravo na određeni kvalitet u postupku po vanrednim pravnim lijekovima, zbog čega se ona ne može smatrati oblikom diskriminacije građana.

Imajući u vidu odredbu člana 115. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud ne može od donosioca Zakona da traži da preciznije reguliše pravo na troškove lica koja nisu advokati i pravobranioci, odnosno da se strankama koje same sebe zastupaju priznaju razumni troškovi, kako je predloženo inicijativom, jer ovim članom Ustava nije predviđena mogućnost da Ustavni sud ocjenjuje međusobnu saglasnost osporenih odredaba člana 247. stav 2. i članova 301a i 301b  Zakona sa članom 300. stav 1. ovog zakona.

Pored toga, Sud je ocijenio da su rješenja iz osporenog člana 383. stav 2. i  člana 387. stav 2. Zakona, odnosno propisivanje da parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu i da će se ovi troškovi ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjeriti po toj tarifi, stvar zakonodavne politike, koju Ustavni sud, takođe na osnovu odredbe člana 115. Ustava, nije ovlašćen da ocjenjuje, pri čemu treba imati u vidu da zajemčeno načelo građanske jednakosti i ravnopravnosti iz člana 10. Ustava ne podrazumijeva jednakost u apsolutnom smislu te rječi, već garantuje jednakost lica koja se nalaze u identičnim pravnim situacijama.

Ocjenjujući ustavnost osporenog člana 395. Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), Sud je utvrdio da  Rješenjem broj U-3/13 od 23. decembra 2013. godine Ustavni sud Republike Srpske nije prihvatio inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 395. Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13). S obzirom  na to da je odlučivao o istoj pravnoj stvari, odnosno o ustavnosti iste zakonske odredbe koja je osporena i ovom inicijativom, Sud je, shodno članu 37. stav 1. tačka  g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 104/11 i 92/12), odlučio da inicijativu u ovom dijelu ne prihvati.

Ustavni sud, saglasno članu 115. Ustava, nije nadležan da razmatra zahtjev davaoca inicijative da se donese mjera koja bi omogućavala građanima da budu obeštećeni za neostvarena prava zbog, kako je navedeno, postojanja neustavnih odredaba ovog zakona.

Cijeneći da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana  40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br 104/11 i 92/12), u ovom predmetu odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka. 

Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.

Ovo rješenje, Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.