Уставни суд РСОсновни актиСудска праксаНовости и саопштењаПословање
Број предмета: U- / Кључна ријеч:
Година подношења иницијативе: Период окончања поступка: -
Садржани појмови:
 
У поља 'Број предмета' подаци се уносе у формату xxx/yy, гдје је xxx број предмета, а yy година подношења иницијативе.
У поље 'Кључна ријеч' уноси се једна или више ријечи на тренутно изабраном језику и у одговарајућем писму (ћирилица или латиница), како би се пронашле све одлуке које у тексту садрже те ријечи.
Није неопходно попунити сва поља. Кликом на дугме 'Прикажи' добићете све одлуке које задовољавају горње критеријуме.
   ||

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5, člana 60. stav 1. tačke a)  i b) i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 24. juna 2015. godine, d o n i o  je

 

 O D L U K U

 

Utvrđuje se da član 51. tačke b) i v) Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 40/10) nisu u saglasnosti sa Ustavom i Zakonom o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07).

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti člana 20, člana 31. stav 4. tačka b), člana 41. stav 1. tačka b), člana 51. tačka a), člana 59. stav 7. i člana 61. stav 1. Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 40/10).

 

O b r a z l o ž e nj e

 

"Eurogas" d.o.o. Banja Luka dao je Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljem tekstu: Sud) inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti člana 20, člana 31. stav 4. tačka b), člana 41. stav 1. tačka b), člana 51, člana 59. stav 7. i člana 61. stav 1. Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 40/10), koji su zaključili Vlada Republike Srpske, Savez sindikata Republike Srpske i Unija udruženja poslodavaca Republike Srpske. Iako je podnesak kojim je iniciran postupak pred ovim sudom označen kao "prijedlog", Sud smatra da podnosilac nema svojstvo predlagača u smislu odredbe člana 4. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 104/11 i 92/12), zbog čega ga je tretirao kao inicijativu. Davalac inicijative je mišljenja da osporene odredbe Opšteg kolektivnog ugovora nisu u saglasnosti sa relevantnim normama Zakona o radu ‒ prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 55/07), Zakonom o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 7/93, 3/96, 39/03 i 74/04), te tako ni sa članom 108. Ustava Republike Srpske. U inicijativi se, naime, navodi da se članom 20. osporenog opšteg akta uvodi novo pravo za radnika, koje istovremeno predstavlja dodatnu obavezu za poslodavca – da na teret sopstvenih sredstava jednom godišnje omogući radnicama ljekarske preglede za bolesti specifične za žene, što nije predviđeno Zakonom o radu. Nadalje, po mišljenju davaoca inicijative, član 31. stav 4. tačka b) predmetnog kolektivnog ugovora nije u saglasnosti sa članom 89. Zakona o radu, dok je odredba člana 41. stav 1. tačka b) osporenog ugovora, kojom se uvodi novčana kazna, kao nova mjera za težu povredu radnih obaveza, suprotna članu 98. ovog zakona. U pogledu člana 51. Opšteg kolektivnog ugovora, kojim je na teret poslodavca predviđena naknada plate predsjedniku ili povjereniku sindikata kod poslodavca, davalac inicijative ukazuje na nesaglasnost sa odredbama člana 8. stav 1, člana 92, člana 93, člana 94. stav 1, člana 95. stav 1. i člana 158. Zakona o radu. U inicijativi se takođe ističe da su član 59. stav 7. i član 61. stav 1. osporenog kolektivnog ugovora u suprotnosti sa članovima 160. stav 2, 163. stav 3. i 191. stav 3. Zakona o radu ‒ prečišćeni tekst, jer se predmetnim propisivanjem umanjuju prava definisana ovim zakonom, tako što je ugovaračima oduzeto pravo na otkaz ovog ugovora, te da je član 59. stav 7. nesaglasan i načelu autonomije volje ugovornih strana iz člana 10. Zakona o obligacionim odnosima, kao i članu 25. st. 1. i 3. ovog zakona. Osim toga, davalac inicijative je paušalno osporio Opšti kolektivni ugovor u cjelini, ne navodeći konkretno u čemu se ogleda neustavnost i nezakonitost ostalih njegovih odredaba. Isto tako, ukazuje i na određene probleme u vezi sa obaveznom primjenom ovog ugovora na sve radnike na teritoriji Republike Srpske, posebno u odnosu na prava radnika na plate i naknade, ali se ovi navodi inicijative, u suštini, svode samo na konstatacije i ne pokreću pitanje saglasnosti sa zakonom i Ustavom.

U odgovoru koji je na inicijativu dostavila Vlada Republike Srpske, kao jedan od učesnika u zaključivanju predmetnog kolektivnog ugovora, navodi se da, prema članu 4. stav 1. tačka e) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, "Eurogas" d.o.o. Banja Luka nema svojstvo predlagača u ovom postupku, jer ne navodi koje konkretno pravo mu je povrijeđeno osporenim odredbama Opšteg kolektivnog ugovora. Nadalje, ističe se da Opšti kolektivni ugovor nije klasičan podzakonski propis kojim se razrađuju odredbe zakona, već specifična vrsta ugovora kojim se uređuje ostavarivanje grupnih, odnosno kolektivnih interesa radnika i poslodavaca. U tom smislu su, kako se dalje navodi, formulisane odredbe člana 10. stav 1. i člana 13. stav 2. Zakona o radu, prema kojima se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu bliže uređuju prava po osnovu rada, obim prava i način i postupak njihovog ostvarivanja, te se mogu odrediti povoljnija prava od prava utvrđenih ovim zakonom, ako njime nije izričito drugačije određeno. Kako su osporena prava povoljnija od onih propisanih Zakonom o radu, po mišljenju Vlade, ne postoji neusklađenost osporenih odredaba Opšteg kolektivnog ugovora sa odgovarajućim normama ovog zakona. Stoga se predlaže da Sud ne prihvati datu inicijativu.

         Savez sindikata Republike Srpske u svom odgovoru na inicijativu takođe iznosi mišljenje da "Eurogas" d.o.o. Banja Luka ne može imati status predlagača u ovom postupku, jer osporenim odredbama Opšteg kolektivnog ugovora nije povrijeđeno nijedno njegovo pravo. Pored toga, ističe da se kolektivni ugovor zaključuje u skladu sa principom "povoljnosti", kako bi se omogućilo više prava za radnike u odnosu na ona koja su regulisana Zakonom o radu, zbog čega ovaj zakon u više od 50% svojih odredaba upućuje da se određena pitanja detaljnije ili u potpunosti regulišu putem kolektivnih ugovora. Opšti kolektivni ugovor je, kako se dalje navodi, zaključen saglasnošću volja ugovornih strana, odnosno reprezentativnih socijalnih partnera na najvišem nivou, te se, saglasno članu 59. stav 4. ovog ugovora, isti može otkazati od strane učesnika. Što se tiče pojedinih prava koja su predviđena osporenim ugovorom, Savez sindikata RS ukazuje na odredbu člana 93. Zakona o radu, kojim je ostavljena mogućnost da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu bliže urede slučajevi i uslovi za ostvarivanje prava na naknadu plate, visine naknada, načina isplate i dr., kako to i jeste propisano osporenim članom 51. Opšteg kolektivnog ugovora. Isto tako, navodi da su se potpisnici ovog ugovora svojom slobodnom voljom saglasili da se, sa ciljem potpunije zdravstvene zaštite žena radnica, omogući ljekarski pregled radi prevencije i blagovremenog otkrivanja bolesti specifičnih za žene (član 20). Osporenim odredbama predmetnog kolektivnog ugovora, po mišljenju Saveza sindikata RS, nije utvrđen manji obim prava od prava utvrđenih Zakonom o radu, niti je ovim zakonom zabranjeno da se ova pitanja regulišu kolektivnim ugovorom.

U odgovoru Unije udruženja poslodavaca Republike Srpske navodi se da je ovaj učesnik otkazao Opšti kolektivni ugovor odlukom Skupštine Unije objavljenoj u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 2/14 od 21. januara 2014. godine, te se iznosi stav da ovaj opšti akt više nije na snazi, jer je istekao otkazni rok koji je predviđen Zakonom o radu i otkazanim Opštim kolektivnim ugovorom. Pored toga, Unija udruženja poslodavaca RS smatra osnovanim navode davaoca inicijative u pogledu ustavnosti i zakonitosti osporenih odredaba predmetnog kolektivnog ugovora. 

Opšti kolektivni ugovor („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 40/10) zaključili su, na osnovu čl. 156, 160. i 161. Zakona o radu ‒ prečišćeni tekst Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07), Vlada Republike Srpske, reprezentativni većinski sindikat organizovan na nivou Republike – Savez sindikata Republike Srpske u ime radnika Republike Srpske i većinsko reprezentativno udruženje poslodavaca organizovano na nivou Republike – Unija udruženja poslodavaca Republike Srpske, u ime poslodavaca. Osporenim odredbama ovog kolektivnog ugovora propisano je: da će u cilju potpunije i kvalitetnije zdravstvene zaštite žena radnica poslodavac na teret svojih sredstava jednom godišnje omogućiti ljekarski pregled radi prevencije i blagovremenog otkrivanja bolesti specifičnih za žene (član 20), da poslodavac može zadržati isplatu naknade plate za vrijeme privremene spriječenosti ako radnik u roku od dva dana ne obavijesti poslodavca o privremenoj spriječenosti za rad zbog bolesti (član 31. stav 4. tačka b), da je mjera za izvršenu težu povredu radnih obaveza novčana kazna u visini od 30% od neto plate radnika u trajanju od tri mjeseca (član 41. stav 1. tačka b), da poslodavac obezbjeđuje sindikatu sljedeće uslove za njegovo djelovanje: korišćenje odgovarajuće prostorije i potrebne administrativno-tehničke usluge (član 51. tačka a)), naknadu plate u visini od 15% predsjedniku ili povjereniku sindikata kod poslodavca do 100 radnika, odnosno za svakih narednih 100 radnika još po 2,5% na osnovnu platu (član 51. tačka b)), naknadu od 25% na osnovnu platu za profesionalno obavljanje funkcije predsjednika (povjerenik), gdje je broj zaposlenih preko 500, o čemu se zaključuje poseban ugovor (član 51. tačka v)). Pored toga, propisano je da se do zaključivanja izmjena i dopuna ili novog kolektivnog  ugovora primjenjuju odredbe kolektivnog ugovora koje su otkazane (član 59. stav 7), te da se ovaj kolektivni ugovor zaključuje na vrijeme do stupanja na snagu novog zakona o radu, a smatra se zaključenim kada ga u istovjetnom tekstu potpišu njegovi učesnici (član 61. stav 1).

U postupku ocjenjivanja ustavnosti i zakonitosti osporenih odredaba Opšteg kolektivnog ugovora, Sud je imao u vidu da je članovima 41. i 43. stav 1. Ustava Republike Srpske garantovana sloboda sindikalnog organizovanja i djelovanja i utvrđeno je da se pravo zaposlenih i članova njihovih porodica na socijalnu sigurnost uređuje zakonom i kolektivnim ugovorom, te da prema odredbama tačaka 6, 12. i 18. Amandmana XXXII na Ustav, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, pravni položaj preduzeća i drugih organizacija, njihovih udruženja i komora, radne odnose, kao i druge odnose od interesa za Republiku. Pored toga, članom 108. stav 2. Ustava utvrđeno je da propisi i drugi opšti akti moraju biti u saglasnosti sa zakonom.

            Na osnovu navedenih ustavnih ovlašćenja, Zakonom o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) je, između ostalog, uređen način i postupak zaključivanja ugovora o radu između radnika i poslodavaca, radno vrijeme, odmori i odsustva radnika, plate i naknade po osnovu rada, zaštita prava iz radnog odnosa, zaključivanje i primjena kolektivnih ugovora i druga prava i obaveze koja nastaju po osnovu radnog odnosa na teritoriji Republike Srpske (člana 1. stav 1). Nadalje, prema članu 10. stav 1. ovog zakona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu se bliže uređuju prava po osnovu rada, obim prava i način i postupak njihovog ostvarivanja, dok je članom 13. propisano da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu ne može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen ovim ili drugim zakonom, ako to nije izričito predviđeno zakonom, te da se ovim aktima mogu odrediti povoljnija prava od prava utvrđenih ovim zakonom, ako ovim zakonom nije izričito drugačije određeno. Učesnici u zaključivanju kolektivnog ugovora na nivou Republike, kojim se utvrđuju osnovi za bliže uređivanje prava i obaveza radnika po osnovu rada su, prema članu 131. stav 1. ovog zakona, Vlada Republike Srpske, asocijacija sindikata organizovana na nivou Republike koja okuplja najveći broj članova sindikata i udruženje poslodavaca organizovano na nivou Republike čiji poslodavci zapošljavaju najveći broj radnika. 

Ocjenjujući osporenu odredbu člana 20. predmetnog kolektivnog ugovora, Sud je  utvrdio da ovakvo propisivanje nije u suprotnosti sa Zakonom o radu, te da, slijedom toga, nije došlo do povrede ustavnog načela zakonitosti. Naime, kako je već istaknuto, prema članu 13. stav 2. ovog zakona, kolektivnim ugovorom mogu se odrediti povoljnija prava od prava utvrđenih ovim zakonom, ako njime nije izričito drugačije određeno. U konkretnom slučaju, po ocjeni Suda, ne radi se o uvođenju novih prava za radnike koja nisu predviđena ovim zakonom, kako to smatra davalac inicijative, već o povoljnijim pravima u okviru već propisanih. Zakonom o radu određeno je obavezno zdravstveno osiguranje za sve radnike (član 68), te je predviđena posebna zaštita žena i materinstva (čl. 70. do 79), tako da je očigledna intencija zakonodavca da se od strane poslodavca obezbijede povoljnija prava žena radnica u smislu preventivnih mjera radi kvalitetne zaštite njihovog zdravlja. Zbog toga davanje mogućnosti da se radnicama na teret poslodavaca jednom godišnje omogući ljekarski pregled radi prevencije i blagovremenog otkrivanja bolesti specifičnih za žene je, po ocjeni Suda, u funkciji opšte zaštite zdravlja radnica i ne predstavlja povredu Zakona o radu, već samo davanje povoljnijih prava na zdravstvenu zaštitu u okviru prava već predviđenih Zakonom. Ovakvo propisivanje je u saglasnosti i sa garancijama iz člana 40. stav 3. Ustava, kojim je, između ostalog, zajemčena posebna zaštita zaposlenih žena. 

Prilikom ocjene ustavnosti i zakonitosti člana 31. stav 4. tačka b) Opšteg kolektivnog ugovora, Sud je imao u vidu da je članom 86. Zakona o radu propisano da radnik ima pravo na naknadu plate za vrijeme odsustvovanja sa rada u slučajevima predviđenim ovim zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, dok je članom 87. stav 1. ovog zakona određeno, između ostalog, da se kolektivnim ugovorom bliže uređuju slučajevi i uslovi za ostvarivanje prava na naknadu plate, visina naknada, način isplate i druga pitanja u vezi sa ostvarivanjem prava radnika na naknadu plate. Pored toga, prema članu 82a. stav 1. istog zakona, radnik je dužan da najkasnije u roku od tri dana od dana nastupanja privremene spriječenosti za rad u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju, poslodavcu o tome dostavi potvrdu nadležnog ljekara. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe Sud je ocijenio da osporeno normiranje, kojim je previđeno da poslodavac može zadržati isplatu naknade plate radniku ako u roku od dva dana ne obavijesti poslodavca o privremenoj spriječenosti za rad zbog bolesti, nije u suprotnosti sa članom 82a. Zakona o radu, kako to smatra davalac inicijative. Zakonodavac je, naime, ovom odredbom predvidio rok od najviše tri dana od dana nastupanja privremene spriječenosti za rad zbog bolesti u okviru kojeg je radnik dužan da poslodavcu dostavi potvrdu nadležnog ljekara, dok se osporeni član 31. stav 4. tačka b) Opšteg kolektivnog ugovora odnosi na rok u kojem je radnik dužan obavijestiti poslodavca da je došlo do privremene spriječenosti za rad zbog bolesti. Sud je ocijenio da su se učesnici u zaključivanju predmetnog kolektivnog ugovora u konkretnom slučaju kretali u okviru ovlašćenja iz člana 87. stav 1. Zakona o radu, odnosno da su ovom normom bliže uredili uslove i način isplate naknade plate u slučaju bolesti radnika, slijedom čega nije došlo do povrede načela zakonitosti iz  člana 108. Ustava.       

Razmatrajući član 41. stav 1. tačka b) osporenog kolektivnog ugovora, Sud je uzeo u obzir relevantne odredbe člana 91. stav 2. i člana 113. stav 1. Zakona o radu, prema kojima poslodavac radniku može otkazati ugovor o radu zbog teže povrede radnih obaveza. Kako iz ovih odredaba jasno proizlazi, zakonodavac je predvidio samo mogućnosti da poslodavac u takvom slučaju jednostrano raskine ugovor o radu, ali nije propisana i obaveza poslodavca da to učini. Imajući u vidu činjenicu da Zakon o radu predviđa mogućnost da se kolektivnim ugovorom mogu odrediti povoljnija prava od prava utvrđenih ovim zakonom, Sud smatra da se i pitanje sankcije za težu povredu radnih obaveza predmetnim ugovorom može regulisati na povoljniji način za radnika, odnosno propisati određena novčana kazna umjesto otkaza ugovora o radu, kako to i jeste predviđeno osporenim članom 41. stav 1. tačka b) ovog opšteg akta. Shodno navedenom, Sud je ocijenio da ovakvo propisivanje nije u suprotnosti sa Zakonom o radu.

Prilikom ocjene osporene odredbe člana 51. Opšteg kolektivnog ugovora Sud je imao u vidu da je članom 39. st. 1. i 5. Ustava Republike Srpske utvrđeno da svako ima pravo na rad i slobodu rada i da svako po osnovu rada ima pravo na zaradu, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, te da prema članu 108. stav 2. Ustava, propisi i drugi opšti akti moraju biti u saglasnosti sa zakonom. Pored navedenih ustavnih odredaba, Sud je uzeo u obzir i odredbu člana 128. Zakona o radu, kojim je propisano da se kolektivnim ugovorima bliže uređuju obim i način ostvarivanja prava i obaveza iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom i drugim propisima, postupak kolektivnog ugovaranja, sastav i način rada tijela ovlašćenih za mirno rješavanje kolektivnih sporova između radnika i poslodavca, međusobni odnosi učesnika u zaključivanju kolektivnih ugovora i druga pitanja od značaja za uređivanje odnosa između radnika i poslodavaca. U konkretnom slučaju relevantne su i odredbe čl. 85. i 86. ovog zakona, prema kojima, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, radnik ima pravo na uvećanje plate po osnovu otežanih uslova rada, radnog staža, prekovremenog rada, rada noću, rada praznikom i drugim danima u koje se po zakonu ne radi, te da ima pravo na naknadu plate za vrijeme odsustvovanja s rada u slučajevima predviđenim ovim zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Pored toga, članom 87. stav 1. istog zakona propisano je da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu bliže uređuju slučajevi i uslovi za ostvarivanje prava na naknadu plate, visina naknada, način isplate i druga pitanja u vezi sa ostvarivanjem prava radnika na nakandu plate. 

Polazeći od citiranih ustavnih i zakonskih odredaba, Sud je ocijenio da osporene norme člana 51. tačke b) i v) predmetnog kolektivnog ugovora nisu u saglasnosti sa Zakonom o radu, čime je istovremeno narušeno i načelo zakonitosti iz člana 108. Ustava Republike Srpske. Naime, kako je propisano članom 128. ovog zakona, kolektivnim ugovorima bliže se uređuju obim i način ostvarivanja prava i obaveza iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom i drugim propisima. Shodno tome, određujući pravo na naknadu plate predsjedniku ili povjereniku sindikata na način kao u osporenim odredbama ovog kolektivnog ugovora, učesnici u njihovom zaključivanju su, po ocjeni Suda, izašli iz zakonskih okvira, jer su uveli novu naknadu koja nije predviđena Zakonom. Propisivanje osnova za naknadu plate je u domenu zakonodavca, a kolektivnim ugovorom, kao podzakonskim aktom se može, samo u okviru zakonom predviđenih naknada, odrediti povoljniji obim već utvrđenih prava. Ovakva mogućnost je i predviđena članom 13. stav 2. Zakona o radu, kojim je propisano da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu mogu odrediti povoljnija prava od prava utvrđenih zakonom, ako ovim zakonom nije izričito drugačije određeno. U pogledu tačke a) člana 51. osporenog opšteg akta, Sud je ocijenio da propisivanje prema kojem poslodavac obezbjeđuje sindikatu korišćenje odgovarajuće prostorije i potrebne administrativno-tehničke usluge, nije suprotno Zakonu o radu, jer ovaj zakon nijednom svojom odredbom ne ograničava ovakvu mogućnost, već proklamuje slobodu sindikalnog organizovanja radnika, te je ovakvo propisivanje upravo u funkciji provođenja odredaba Zakona o radu koje se odnose na djelovanje sindikata radnika.   

Ocjenjujući član 59. stav 7. i član 61. stav 1. Opšteg kolektivnog ugovora, Sud je  utvrdio da propisivanje kao u ovim odredbama nije u suprotnosti sa članom 133. stav 3. i članom 161. stav 3. Zakona o radu, kojima je predviđeno da svaka strana u zaključivanju kolektivnog ugovora može ovaj ugovor otkazati, a ako ugovorom nije drugačije određeno, otkazni rok ne može biti kraći od 30 dana. Prilikom ove ocjene Sud je imao u vidu i to da je odredbama člana 57. st. 4, 5. i 6. Opšteg kolektivnog ugovora regulisano pitanje otkaza ovog ugovora ili pojedinih njegovih odredaba od strane učesnika na način koji je u cijelosti saglasan navedenim zakonskim odredbama, odnosno da je predviđena mogućnost otkaza ovog ugovora (stav 4), propisan je otkazni rok od tri mjeseca od dana obavještavanja ostalih učesnika o otkazu (stav 5), te je određen rok od 30 dana za pokretanje postupka za zaključivanje novog kolektivnog ugovora (stav 6). Uzimajući u obzir navedeno, kao i sadržaj osporenog stava 7. člana 59. ovog ugovora, kojim je predviđeno da se do zaključivanja izmjena i dopuna ili novog kolektivnog ugovora primjenjuju odredbe kolektivnog ugovora koje su otkazane, Sud je ocijenio da su neosnovani navodi davaoca inicijative u pogledu ove odredbe. Predmetna norma, dakle, ne dovodi u pitanje realizaciju prava učesnika da otkažu kolektivni ugovor, već je u funkciji pravne sigurnosti, jer reguliše primjenu opšteg kolektivnog ugovora u prelaznom periodu do zaključivanja novog ugovora, kako ne bi bio ugrožen pravni položaj radnika i poslodavaca i došlo do štetnih posljedica u pogledu njihovih prava usljed pravne praznine koja može nastupiti u ovakvoj situaciji. U pogledu navoda inicijative da ova norma nije u saglasnosti sa načelom autonomije volje ugovornih strana iz člana 10.  Zakona o obligacionim odnosima, Sud je mišljenja da su u konkretnom slučaju relevantne prevashodno odredbe Zakona o radu, koji je, kao lex specialis, uredio sve segmente kolektivnog ugovaranja prava i obaveza radnika i poslodavaca i zaštite njihovih interesa, ali da, pored toga, osporena norma ne dovodi u pitanje ni autonomiju volje učesnika u zaključivanju Opšteg kolektivnog ugovora, kao opšte ugovorno načelo koje proklamuje Zakon o obligacionim odnosima.

 Isto tako, ni osporeni član 61. stav 1. predmetnog kolektivnog ugovora, kojim je određeno njegovo vremensko važenje, odnosno previđeno da se isti zaključuje na vrijeme do stupanja na snagu novog zakona o radu, a smatra se zaključenim kada ga u istovjetnom tekstu potpišu njegovi učesnici, po ocjeni Suda, ni na koji način ne utiče na pravo učesnika da otkažu kolektivni ugovor, zbog čega ovakvo propisivanje nije u suprotnosti sa Zakonom o radu, pa tako ni sa načelom zakonitosti iz člana 108. stav 2. Ustava.

Pored navedenog, Sud ukazuje na činjenicu da je davalac inicijative, osim navedenih odredaba Opšteg kolektivnog ugovora, paušalno osporio i ovaj ugovor u cjelini, ali s obzirom na to da inicijativa ne sadrži nikakvo obrazloženje o eventualnoj neustavnosti i nezakonitosti ostalih odredaba ovog kolektovnog ugovora, te odredbe Sud nije razmatrao. Osim toga, eventualna pitanja i nepravilnosti u pogledu primjene Opšteg kolektivnog ugovora koji se mogu javiti u praksi, a na koje se ukazuje u inicijativi, prema članu 115. Ustava, nisu u domenu ustavnosudske kontrole.

S obzirom na to da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, o ustavnosti i zakonitosti osporenih odredaba  člana 20, člana 31. stav 4. tačka b), člana 41. stav 1. tačka b), člana 51, člana 59. stav 7. i člana 61. stav 1. Opšteg kolektivnog ugovora, odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.

 

SUDIJA   IZVJESTILAC                                            PREDSJEDNIK                    

                                                                                USTAVNOG SUDA                                                            

    Zlatko Kulenović                                                    Džerard Selman                   

                                                                                          

Broj: U-78/14                                                                                         

24. jun 2015. godine       

Актуелно
27.3.2024.
IN MEMORIAM - Преминуо је бивши предсједник Уставног суда Републике Српске

27.3.2024.
Саопштење за јавност са 310. сједнице Уставног суда Републике Српске

26.3.2024.
Дневни ред 310. сједнице Уставног суда Републике Српске

15.3.2024.
Извјештај о реализацији плана јавних набавки за 2023. годину

8.3.2024.
Извјештај о раду Уставног суда Републике Српске за 2023. годину

28.2.2024.
Саопштење за јавност са 309. сједнице Уставног суда Републике српске

27.2.2024.
Дневни ред за 309. сједницу Уставног суда Републике Српске

22.2.2024.
Одлука о прихватању јавне набавке услуга чишћења пословних просторија (редовног чишћења и одржавања хигијене) у објекту Уставног суда Републике Срспке

22.2.2024.
О Д Л У К А О ПРИХВАТАЊУ ПОНУДЕ ЗА ЈАВНУ НАБАВКУ УСЛУГА ФИЗИЧКО-ТЕХНИЧКОГ ОБЕЗБЈЕЂЕЊА ОБЈЕКТА

Претраживање


Објашњење: унијети једну или више ријечи, на тренутно изабраном језику и у одговарајућем писму (ћирилица или латиница)
Уставни суд Републике Српске, Драшка Божића 2, 78000 Бањалука, Република Српска, Босна и Xерцеговина
Радно вријеме: 8 до 16 часова (понедјељак – петак). Пријем поднесака у писарници и давање доступних обавјештења: 11 до 14 часова (понедјељак – петак)
 
© 2009-2023. Уставни суд Републике Српске. Сва права задржана. | Политика приватности | Услови коришћења
html>