Уставни суд РСОсновни актиСудска праксаНовости и саопштењаПословање
Број предмета: U- / Кључна ријеч:
Година подношења иницијативе: Период окончања поступка: -
Садржани појмови:
 
У поља 'Број предмета' подаци се уносе у формату xxx/yy, гдје је xxx број предмета, а yy година подношења иницијативе.
У поље 'Кључна ријеч' уноси се једна или више ријечи на тренутно изабраном језику и у одговарајућем писму (ћирилица или латиница), како би се пронашле све одлуке које у тексту садрже те ријечи.
Није неопходно попунити сва поља. Кликом на дугме 'Прикажи' добићете све одлуке које задовољавају горње критеријуме.
   ||

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 60. stav 1. tačke a) i d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 27. maja 2015. godine, d o n i o  je

 

O D L U K U

     

           Utvrđuje se da član 2. Zakona o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/14) nije u saglasnosti s Ustavom Republike Srpske.    

          Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 3, člana 6. stav 2, te članova 13. i 16. Zakona o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/14).

 

O b r a z l o ž e nj e

 

        Udruženje sudija Republike Srpske, koje zastupa Milenko Milekić, predsjednik Upravnog odbora ovog udruženja, podnijelo je Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljem tekstu: Sud) prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/14). U prvom dijelu prijedloga se, suštinski, osporava saglasnost odredaba članova 2. i 16. ovog zakona sa Ustavom Republike Srpske, jer kako se ističe, sudijama ne jamče zaštitu ranije stečenih prava. Navodi se da su sudije, u skladu sa ranije važećim Zakonom o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 30/07 i 118/07), ostvarili određeno povećanje ličnih primanja u 2012. godini, kao i da je i nakon izmjena i dopuna Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj objavljenih u Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 116/12, postojao osnov za obračun ovako uvećanih plata. Stupanjem na snagu osporenog Zakona, odnosno prestankom važenja Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 30/07, 118/07 i 116/12), primanja sudija su, osporenim članom 2, vraćena na iznose prije povećanja. Smatraju, stoga, da su odredbe člana 2, ali i člana 16. osporenog Zakona, kojim se ranije važeći zakon stavlja van snage, u suprotnosti sa načelom iz člana 127. Ustava. Iako predlagač, formalno, kao predmet osporavanja obuhvata i član 3. Zakona, izloženo obrazloženje ne sadrži argumentaciju u ovom smislu. U drugom dijelu prijedloga se iznosi stanovište da su, propuštanjem zakonodavca da osporenim zakonom propiše pravo adresata na naknadu troškova ishrane, prevoza na posao i sa posla, prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika, naknadu zbog bolesti ili povrede, naknadu troškova za slučaj smrti ili teške bolesti, naknadu na ime odvojenog života i troškova smještaja u toku rada, te da reguliše pravo na jednokratnu novčanu pomoć u slučaju smrti bliskog srodnika, povrijeđena prava predlagača zajamčena članovima 10, 97. (prijedlogom pogrešno označen kao član 92), 121, 121a. Ustava, kao i članom 14. Evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu:  Konvencija), te članom 1. Protokola broj 12 uz Konvenciju. U prilog navedenom se ističe da su sudije i tužioci u Republici Srpskoj diskriminisani u odnosu na sudije i tužioce u Federaciji Bosne i Hercegovine i to zbog načina na koji član 6. osporenog zakona reguliše način obračuna osnovice i povećanja plata, što u suštini odgovara odredbi stava 2. ovog člana, kao i zbog nepropisivanja nadoknada za odvojen život i njoj srodnih naknada, a imajući u vidu ustavnu obavezu iz Amandmana LXXXV na Ustav, kojim je dopunjen član 97. Ustava (prijedlogom pogrešno označen kao član 92), zbog čega je narušen i princip ravnomjerne zastupljenosti konstitutivnih naroda i Ostalih u pravosuđu. Argumentaciju za osnovanost predmetnih navoda predlagač nalazi u normi člana 43. stav 2. Zakona o visokom sudskom i tužilačkom savjetu („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08), kao i stavovima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine zauzetim u predmetima broj U-7/12 i U-29/13. Predlagač smatra da su zbog nepropisivanja prava na navedene naknade, sudije i tužioci u Republici Srpskoj diskriminisani i u odnosu na sve druge zaposlene u Republici Srpskoj, jer su zakoni koji regulišu materiju plata u drugim sektorima, utvrdili pravo zaposlenih na predmetne vrste naknada. U tom smislu se ističe da je i rješenje iz člana 13. osporenog Zakona diskriminatornog karaktera, jer naknadu putnih troškova uređuje različito u odnosu na druge, kako smatraju, relevantne zakone. S obzirom na izloženo, pored prijedloga da se utvrdi neusaglašenost Zakona o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/14) sa prethodno  navednim članovima Ustava, predlaže se, takođe, da Sud naloži Narodnoj skupštini Republike Srpske da donese potrebne izmjene i dopune ovog zakona, kojima bi se utvrdilo pravo sudija i tužilaca na relevantne naknade. 

Sud je rješenjem broj: U-86/14 od 29. oktobra 2014. godine, saglasno odredbama člana 4. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12) i člana 14. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 144/12, 29/13 i 90/14), pokrenuo postupak i za ocjenu ustavnosti člana 3. Zakona o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/14).

U odgovoru na navode iz prijedloga koji je Sudu dostavila Narodna skupština Republike Srpske ističe se da zbog činjenice da se radi o stečenom pravu sudijske plate iz 2012. godine nisu umanjene osporenim zakonskim propisivanjem, a kako su iznosi osnovne mjesečne plate predviđeni osporenim zakonom identični iznosima iz ranije važećeg zakona, to nije povrijeđena ni ustavna odredba koja ne dozvoljava umanjenje plata sudijama. Nadalje se izlaže stanovište da su navodi o diskriminatornom karakteru osporenih odredaba zasnovani na nezadovoljstvu predlagača nepostojanjem određenog zakonskog rješenja, što ne može biti predmet ustavnosudske kontrole. Pored ovoga, smatraju da su navodi o diskriminaciji utemeljeni na neadekvatnom međusobnom poređenju lica koja se nalaze u različitim okolnostima i koja imaju različit nivo stečenih prava, kao i na pogrešnom tumačenju ustavne norme, dok je zakonodavac, propisujući na način kao osporenim odredbama, ostao u granicama svojih ovlašćenja. Narodna skupština nije dostavila odgovor na Rješenje o pokretanju postupka za ocjenu ustavnosti člana 3. Zakona o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/14).

Osporenim članom 2. tačke 1–11. Zakona propisano je da osnovna mjesečna plata sudija iznosi: za sudije osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova – 2.400 KM, za šefove odjeljenja osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova – 2.600 KM, za predsjednike osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova – 2.800 KM, za predsjednike osnovnih sudova sa 30 ili više sudija  – 3.200 KM, za predsjednike osnovnih sudova sa 60 ili više sudija – 3.600 KM, za sudije okružnih sudova i Višeg privrednog suda – 3.000 KM, za šefove odjeljenja okružnih sudova – 3.200 KM, za predsjednike okružnih sudova i Višeg privrednog suda – 3.400 KM, za sudije Vrhovnog suda Republike  Srpske – 3.800 KM, za šefove odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske – 4.000 KM, za predsjednika Vrhovnog suda Republike Srpske – 4.400 KM.

Osporenim članom 3. Zakona tačke 1–7 propisano je  da osnovna mjesečna plata tužilaca iznosi: za tužioce okružnih tužilaštava – 2.400 KM, za šefove odsjeka okružnih tužilaštava – 2.600 KM, za zamjenike glavnog tužioca okružnih tužilaštava – 3.000 KM, za glavne tužioce okružnih tužilaštava – 3.400 KM, za republičke tužioce – 3.800 KM, za zamjenike glavnog republičkog tužioca –  4.000 KM, za glavnog republičkog tužioca – 4.400 KM.

Nadalje, osporenim članom 6. stav 2. Zakona propisano je da ukoliko sudija ili tužilac radi pola radnog vremena u skladu sa posebnim zakonom ili propisima, osnovna mjesečna plata iz člana 2, odnosno člana 3. ovog zakona obračunava se prema broju dana provedenih na radu za taj mjesec, dok osporeni član 13. Zakona normira da sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva.

Odredbom osporenog člana 16. Zakona propisano je  da stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 30/07, 118/07 i 116/12).

U konkretnom slučaju Sud je imao u vidu da član 10. Ustava jamči da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki pred zakonom i da uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo. Pored ovoga, Sud je imao u vidu da, u skladu sa članom 39. stav 5. Ustava, svako po osnovu rada ima pravo na zaradu, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, te da se, u skladu sa odredbom člana 49. stavovi 1. i 2. Ustava, slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim ako je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, kao i da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje, te da shodno tački 10. Amandmana XXXII na Ustav, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, Republika uređuje i obezbjeđuje organizaciju, nadležnosti i rad državnih organa. Nadalje, Amandmanom LXXXV na Ustav, kojim je dopunjen član 97. Ustava, utvrđeno je da će konstitutivni narodi i grupa Ostalih biti proporcionalno zastupljeni u javnim institucijama u Republici Srpskoj, te da će se, kao ustavni princip, takva proporcionalna zastupljenost bazirati na popisu iz 1991. godine, dok se Aneks 7. u potpunosti ne provede, u skladu sa Zakonom o državnoj službi Bosne i Hercegovine, kao i da će se ovaj opšti princip precizirati entitetskim zakonima koji će utvrditi konkretne rokove i regulisati gore pomenuti princip u skladu sa regionalnom etničkom strukturom entiteta. Prema sadržaju ove odredbe Ustava, pod pojam javne institucije spadaju „ministarstva u Vladi Republike Srpske, opštinski organi vlasti, okružni sudovi u Republici Srpskoj, kao i opštinski sudovi u Republici Srpskoj“. Sud je, isto tako imao u vidu da shodno članu 121. Ustava sudsku vlast vrše sudovi, koji su samostalni i nezavisni i sude na osnovu Ustava i zakona, štiteći  ljudska prava i slobode, utvrđena prava i interese pravnih subjekata i zakonitost, kao i da je u skladu sa članom 121a. Ustava, koji je dodat Amandmanom  XCIV na Ustav, sudstvo samostalno i nezavisno od izvršne i zakonodavne vlasti u Republici Srpskoj, da Visoki sudski i tužilački savjet Republike Srpske obezbjeđuje samostalnost, nezavisnost, nepristrasnost, stručnost i efikasnost sudstva i tužilačke funkcije u Republici Srpskoj, a da nadležnosti Visokog sudskog i tužilačkog savjeta, između ostalog, uključuju imenovanje, provođenje disciplinskog postupka i razrješenje sudija, osim sudija Ustavnog suda Republike Srpske i obuhvataju i „javne tužioce i zamjenike javnih tužilaca“ u Republici Srpskoj, dok se sastav i dodatne nadležnosti Visokog sudskog i tužilačkog savjeta utvrđuju zakonom. Sud je, nadalje, uzeo u obzir stav 1. člana 127. Ustava koji je izmijenjen Amandmanom XCVI na Ustav Republike Srpske, a kojim je, pored ostalog, utvrđeno da plata i druge naknade sudiji ne mogu biti umanjene za vrijeme vršenja sudijske funkcije, osim kao posljedica disciplinskog postupka u skladu sa zakonom, kao i odredbu člana 138a. Ustava, koja je dodata na osnovu Amandmana CXIV na Ustav Republike Srpske, a kojom je kao izuzetak od principa iz člana 127. Ustava, utvrđeno da plata i/ili druge naknade sudiji mogu biti umanjene zakonom donesenim do 10. januara 2006. godine (stav 1), te da se umanjenje iz stava 1. ovog člana može izvršiti samo jednom (stav 2), dok se stavovi 1. i 2. ovog člana ne mogu tumačiti tako da je na bilo koji način ili u bilo kojem obliku, direktno ili indirektno, dozvoljeno neko drugo umanjenje plata i/ili drugih naknada sudija zaštićenih članom 127. ovog Ustava. 

Pored navedenog, Sud je uzeo u obzir da, u skladu sa članom 108. Ustava, zakoni moraju biti u saglasnosti sa Ustavom, kao i da u skladu sa članom 109. istog, zakoni, drugi propisi i opšti akti stupaju na snagu najranije osmog dana od dana objavljivanja, osim ako iz naročito opravdanih razloga nije predviđeno  da ranije stupe na snagu.

Sud je, nadalje, imao u vidu da su Zakonom o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/14), utvrđene plate, naknade i određena materijalna prava sudija i tužilaca u Republici Srpskoj (član 1). Sud je, isto tako, uzeo u obzir da je članom 5. stavovi 1. i 2. Zakona utvrđeno da se plate propisane čl. 2. i 3. ovog zakona neće povećavati sve dok prosječna mjesečna neto plata u Republici Srpskoj izračunata za kalendarsku godinu ne dostigne ili ne bude veća od 1000 KM, te da će se, počev od godine koja uslijedi nakon godine u kojoj prosječna mjesečna neto plata u Republici Srpskoj izračunata za kalendarsku godinu prvi put dostigne ili bude veća od 1000 KM, osnovna mjesečna plata sudija i tužilaca propisana čl. 2. i 3. ovog zakona, godišnje povećati za procenat povećanja prosječne mjesečne neto plate u Republici Srpskoj. Sud je, takođe, vodio računa i o principu stečenih prava, jer su do časa stupanja na pravnu snagu sada važećeg Zakona neto plate sudija  i tužilaca već bile uvećane za procenat koji odgovara procentu povećanja neto plate u BiH.

Pored ovoga, Sud je uzeo u obzir da su adresatima osporenog zakona, pored prava na naknadu plate u punom iznosu, za taksativno navedene slučajeve odsustvovanja s posla (član 7. stavovi 1. i 2, te članovi 8. i 9. Zakona), predviđene i druge vrste naknada i to: pravo na neto naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50% osnovne mjesečne plate (član 7. stav 4), pravo na jednu osnovnu mjesečnu platu propisanu članom 2, odnosno članom 3. ovog zakona kao naknada prilikom odlaska u penziju (član 10), kao i naknadu za troškove nastale u toku edukacije u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda ili tužilaštva (član 14), dok u slučaju upućivanja na vršenje dužnosti sudije u drugom sudu, u skladu sa članom 50. ili članom 51. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu, sudija ima pravo na naknadu troškova u skladu sa propisom koji donosi Visoki sudski i tužilački savjet uz saglasnost Ministarstva pravde. Sud je uzeo u obzir da je i ranije važeći zakon sadržavao identične odrebe, odnosno nije propisivao naknade, po vrsti i obimu, različite od naprijed navedenih. 

            Sud je, isto tako, imao u vidu da je članom 68. stav 2. Zakona o sudovima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/12)  propisano da su radnici suda, u smislu ovog zakona, sva zaposlena lica osim sudija.

            Sud je, takođe, uzeo u obzir da je članom 14. Konvencije utvrđeno da se uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status, kao i da je članom 1. Protokola broj 12 uz Konvenciju propisana opšta zabrana diskriminacije, te će se tako uživanje svih prava predviđenih zakonom osigurati bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status (stav 1), dok javne vlasti nikoga ne smiju diskriminisati na bilo kojoj osnovi, koje su navedene u stavu 1 (stav 2).

  

Cijeneći citirane ustavne i zakonske odredbe Sud je utvrdio da je osporeni član 2. Zakona o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/14) u suprotnosti sa Ustavom Republike Srpske. Zadržavajući u odredbama člana 2. važećeg zakona iznose osnovne mjesečne plate sudija na nivou plata iz ranije važećeg relevantnog Zakona, u okolnostima kada je prosječna isplaćena neto plata po zaposlenom ostvarena u Bosni i Hercegovini za 2011. godinu iznosila 816 KM (prema službenim podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine – Saopštenje o prosječnoj isplaćenoj mjesečnoj neto plati zaposlenih u Bosni i Hercegovini za 2011. godinu, objavljeno u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 32/12), zakonodavac je, prema ocjeni Suda, postupio suprotno ustavnoj zabrani umanjenja sudijskih plata iz stava 1. člana 127. Ustava, koji je izmijenjen Amandmanom XCVI na Ustav, te suprotno odredbi člana 138a. Ustava, koji je dodat Amandmanom CXIV na Ustav. Sud je, nadalje, utvrdio da je na ovaj način povrijeđen koncept zajamčene finansijske samostalnosti sudija, čime je zakonodavac odstupio od proklamovanog načela samostalnosti sudstva na individualnom, te posljedično i na institucionalnom nivou, zbog čega, prema ocjeni Suda, osporeni član 2. Zakona nije u saglasnosti ni sa garancijama samostalnosti i nezavisnosti u radu sudova iz člana 121. stav 2. i člana 121a. stav 1. Ustava, a koji član je dodat Amandmanom XCIV na Ustav.

Ocjenjujući ustavnost člana 3. Zakona o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/14), Sud je utvrdio da ovakvim propisivanjem visine plate tužilaca nisu dovedene u pitanje ustavne garancije  iz člana 127. stav 1. Ustava, koji član je izmijenjen Amandmanom XCVI na Ustav, te člana 138a. Ustava, koji je dodat Amandmanom CXIV na Ustav. Sud je, takođe, ocijenio da odredbom člana 3. Zakona nije onemogućeno, niti ograničeno pravo tužilaca na zaradu po osnovu rada, što je u saglasnosti sa članom 39. stav 5. Ustava. Sud je, stoga, stanovišta da je propisivanje visine osnovne mjesečne plate tužilaca, odnosno njenih eventualnih zakonskih umanjenja, stvar cjelishodne procjene zakonodavca prilikom uređivanja ovih pravnih odnosa, a pitanje opravdanosti zakonskog rješenja, prema članu 115. Ustava, nije u domenu ustavnosudske kontrole.

Navodi o neusaglašenosti člana 16. Zakona sa Ustavom, kojima se, suštinski, problematizuje nemogućnost realizacije ranije stečenih sudijskih prava, u kontekstu već utvrđenih razloga neustavnosti odredbe člana 2. Zakona, nisu od značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

Nadalje, Sud je utvrdio da nije od ustavnopravnog značaja argumentacija predlagača da je zakonodavac neustavno, a u kontekstu člana 121. Ustava i člana 121a. Ustava, koji je dodat Amandmanom  XCIV na Ustav, propustio da osporenim zakonom normira pravo sudija i tužilaca na naknadu troškova ishrane, prevoza na posao i sa posla, prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika, kao i naknadu zbog bolesti ili povrede, naknadu troškova za slučaj smrti ili teške bolesti, naknadu na ime odvojenog života i troškova smještaja u toku rada, te da reguliše pravo na jednokratnu novčanu pomoć u slučaju smrti bliskog srodnika. Imajući u vidu da ustavotvorac, jamčeći neumanjivost primanja sudija, teži realizaciji principa nezavisnog sudstva, ali i uvažavajući činjenicu da pravo na predmetne naknade nije predviđao ni ranije važeći zakon, Sud je, u prvom redu, utvrdio da propuštajući da uredi ove nadoknade, zakonodavac nije umanjio primanja adresata, a što je u saglasnosti i sa proklamovanim ustavnim načelima iz stava 1. člana 127. Ustava, koji je izmijenjen Amandmanom XCVI na Ustav, te članu 138a. Ustava, koji je dodat Amandmanom CXIV na Ustav.

Pored toga, garantujući pravo na zaradu po osnovu rada, Ustav Republike Srpske ne jamči pravo na određenu vrstu prihoda niti utvrđuje visinu ove zarade. Ustav, takođe, ne poznaje ograničenja u pogledu nadležnosti zakonodavca da sistemskim ili posebnim zakonima reguliše pravo na zaradu po osnovu rada, što podrazumijeva njegovo ovlašćenje da, između ostalog, utvrdi i vrste primanja kao i metodologiju njihovog obračuna.

U pogledu isticanja zabrane diskriminacije u smislu odredbe člana 14. Konvencije i člana 1. Protokola broj 12. uz Konvenciju, Sud je utvrdio da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni navode o diskriminirajućem položaju sudija i tužilaca iz Republike Srpske u odnosu na sudije i tužioce iz Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno sudije i tužioce koji svoje aktivnosti obavljaju u relevantnim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine. Po ocjeni Suda, položaj, struktura i nadležnosti sudija i tužilaca su element različitih, nezavisnih, entitetskih pravosudnih sistema, odnosno jasno izdvojenog, u potpunosti drugačije pozicioniranog i različito strukturisanog državnog pravosudnog aparata, te se na njih primjenjuje različito entitetsko, odnosno državno zakonodavstvo, pa sa ustavnopravnog aspekta nema mjesta poređenju njihovih statusnih, odnosno prihodovnih situacija. Posljedično, ovaj Sud nalazi da nisu ustavnopravno utemeljene ni tvrdnje da se ova navodna diskriminacija ogleda i u načinu na koji je članom 6. stav 2. Zakona utvrđen metod obračuna osnovne mjesečne plate, kao i u propuštanju zakonodavca da reguliše pravo adresata Zakona na naknadu za odvojen život i njoj srodne naknade, a čime bi, navodno, bio povrijeđen princip iz Amandmana LXXXV na Ustav, kojim je dopunjen član 97. Ustava (prijedlogom pogrešno označen kao član 92).

Određujući da će se način provođenja principa konstitutivnosti naroda precizirati entitetskim zakonima, te u tom cilju definišući okvir za ovakvo preciziranje, ustavotvorac ničim ne ograničava pravo zakonodavca u smislu njegovih ovlašćenja u regulisanju ekonomske sfere, niti ga, kako je naprijed već izloženo, ograničava u ovlašćenju da regulišući pravo na zaradu po osnovu rada, utvrdi i vrste primanja kao i metodologiju njihovog obračuna. Sud je, stoga, stanovišta da je procjena svrsishodnosti zakonskog rješenja, kako sa aspekta prijedlogom potencirane institucionalizacije koncepta zastupljenosti konstitutivnih naroda i grupe Ostalih, tako i sa aspekta njegove ekonomske i socijalne opravdanosti, predmet zakonodavne politike, a razmatranje takve  cjelishodnosti, kako je već isticano, shodno članu 115. Ustava, nije u nadležnosti ovog suda.

Nadalje, Sud je utvrdio da ni nepropisivanjem prava na naknade za odvojen život i njoj srodne naknade, zakonodavac nije, a shodno ustavnim načelema, umanjio sudijska, pa ni tužilačka primanja, budući da ni u ovom slučaju ranije važeće zakonodavstvo nije propisivalo pravo na predmetne naknade. Isto tako, kako se ni u jednom od u slučajeva nepropisivanja nadoknada ne radi o legislativom propustu, nije u nadležnosti ovog suda da ocjenjuje ustavnost norme sa stanovišta da je njen donosilac propustio da njome uredi nešto što mu nije ni bilo u obavezi.  

Sud je, nadalje, ocijenio da, u kontekstu navoda o povredi člana 10. Ustava, nema mjesta poređenju načina na koji je članom 13. Zakona regulisano pravo sudija i tužilaca na putne troškove sa načinom na koji je ovo pravo regulisano drugim zakonima, odnosno da je, na generalnom nivou, neutemeljeno porediti prava iz rada i po osnovu rada koja ostvaruju adresati ovog zakona sa korelativnim pravima službenika javne uprave, zaposleniih u ministarstvima, radnika u pravosuđu itd., budući da se radi o potpuno različitim kategorijama subjekata prava, koji, pritom, obavljaju značajno različite vrste poslova, te imaju bitno različite obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa. Po ocjeni Suda, zakonodavac ima diskreciono ovlašćenje da posebnim zakonima, pa tako prijedlogom potenciranim Zakonom o platama zaposlenih u organima uprave Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 31/14), Zakonom o platama zaposlenih u javnim službama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 31/14), Zakonom o platama zaposlenih u institucijama pravosuđa Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 31/14), Zakonom o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 31/14), te Zakonom o platama zaposlenih u oblasti prosvjete i kulture Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 31/14), a na temelju opšteg principa, reguliše prava i obaveza po osnovu rada za pojedine kategorije zaposlenih na način različit od onog korišćenog u osporenom zakonu. Od značaja je, pritom, da li je ostvarivanje pojedinih prava iz rada i po osnovu rada, koja su predviđena opštim propisima, obezbijeđeno i kategorijama zaposlenih na koje se primjenjuju posebni propisi i to tako da sva lica u toj kategoriji zaposlenih, koja se nalaze u istoj situaciji, pravo ostvaruju na isti način.

S obzirom na to da je Sud utvrdio da zakonskim normiranjem koje je osporeno u drugom dijelu prijedloga nisu povrijeđena relevantna Ustavom zajamčena prava, to ne postoji osnov za razmatranje eventualne zabranjene diskriminacije u uživanju ovih prava, koju zabranu  garantuju član 14. Konvencije, odnosno član 1. Protokola broj 12 uz Konvenciju.

Nadalje, imajući u vidu članom 115. Ustava definisan standard ocjene u postupcima kontrole ustavnosti zakona pred ovim sudom, navodi predlagača kojima se ukazuje na meritorne odluke drugih ustavnih sudova u  sličnim predmetima nisu od značaja za odlučivanje ovog suda.

Isto tako, shodno članu 115. Ustava, nije u nadležnosti Suda da cijeni međusobnu saglasnost pojedinih zakona, pa tako ni usaglašenost osporenog zakona sa Zakonom o visokom sudskom i tužilačkom savjetu („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08), niti je u nadležnosti Suda da zakonodavcu nalaže konkretne intervencije u pogledu pojedinih legislativnih rješenja.

         Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

         Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.

 

Broj: U-86/14                                                                                             PREDSJEDNIK

27. maj 2015. godine                                                                                USTAVNOG SUDA

                                                                                                                  Džerard  Selman                                                                                                              

 

Актуелно
27.3.2024.
IN MEMORIAM - Преминуо је бивши предсједник Уставног суда Републике Српске

27.3.2024.
Саопштење за јавност са 310. сједнице Уставног суда Републике Српске

26.3.2024.
Дневни ред 310. сједнице Уставног суда Републике Српске

15.3.2024.
Извјештај о реализацији плана јавних набавки за 2023. годину

8.3.2024.
Извјештај о раду Уставног суда Републике Српске за 2023. годину

28.2.2024.
Саопштење за јавност са 309. сједнице Уставног суда Републике српске

27.2.2024.
Дневни ред за 309. сједницу Уставног суда Републике Српске

22.2.2024.
Одлука о прихватању јавне набавке услуга чишћења пословних просторија (редовног чишћења и одржавања хигијене) у објекту Уставног суда Републике Срспке

22.2.2024.
О Д Л У К А О ПРИХВАТАЊУ ПОНУДЕ ЗА ЈАВНУ НАБАВКУ УСЛУГА ФИЗИЧКО-ТЕХНИЧКОГ ОБЕЗБЈЕЂЕЊА ОБЈЕКТА

Претраживање


Објашњење: унијети једну или више ријечи, на тренутно изабраном језику и у одговарајућем писму (ћирилица или латиница)
Уставни суд Републике Српске, Драшка Божића 2, 78000 Бањалука, Република Српска, Босна и Xерцеговина
Радно вријеме: 8 до 16 часова (понедјељак – петак). Пријем поднесака у писарници и давање доступних обавјештења: 11 до 14 часова (понедјељак – петак)
 
© 2009-2023. Уставни суд Републике Српске. Сва права задржана. | Политика приватности | Услови коришћења
html>