Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 37. stav 1. tačka g), člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačke g) i d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj  26. septembra 2018. godine, d o n i o  je

 R J E Š E Nj E

        Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 3. st. 1. i 3, člana 4. stav 2, člana 5. stav 3, člana 6. stav 1. tačka a), člana 12. stav 1, člana 13. stav 4. Zakona o sudskim taksama ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 73/08, 49/09, 67/13 i 63/14) i člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 66/18).

         Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 73/08, 49/09, 67/13 i 63/14).

O b r a z l o ž e nj e

         Stefan Mačkić iz Banje Luke dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 3. st. 1. i 3, člana 4, člana 6. stav 1. tačka a) i člana 12. stav 1. Zakona o sudskim taksama  ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 73/08, 49/09, 67/13 i 63/14). U inicijativi se navodi da osporene zakonske odredbe nisu u saglasnosti sa članovima 5, 10, 48. stav 2. i 56. Ustava Republike Srpske, zatim članovima 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te članom 1. Protokola broj 12 uz ovu konvenciju. Davalac inicijative, naime, smatra da prema osporenim zakonskim odredbama, čak i socijalno ugrožene osobe, kojima bi plaćanje sudske takse ugrozilo egzistenciju, moraju da je plate prije nego što sud uopšte razmotri njihov zahtjev i utvrdi da li imaju pravo na oslobađanje od ove obaveze. Na ovaj način se, kako se ističe, uslovljava i onemogućava njihov pristup sudu i sudskoj zaštiti. Pored toga, po mišljenju inicijatora, osporenim propisivanjem su narušena i načela vladavine prava i pravne sigurnosti, jer ostvarivanje prava na oslobađanje od plaćanja sudske takse zavisi od proizvoljnosti postupajućih sudija, koji opravdan zahtjev mogu, ali ne moraju da usvoje. U inicijativi se takođe iznosi stav da su osporene zakonske norme diskriminatorne, odnosno da dovode do posredne diskriminacije, jer propisuju isto postupanje prema osobama u različitim materijalnim situacijama. Posebno se ukazuje na član 4. stav 2. predmetnog zakona, kojim je predviđena prinudna naplata sudske takse ukoliko stranka u propisanom roku ne dostavi sudu dokaz da je ova obaveza plaćena. Davalac inicijative, naime, smatra da je ovakvo normiranje suprotno članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, jer dovodi do prinudnog otuđivanja imovine kako bi se namirila taksena obaveza, a da pri tome ne postoji javni interes za ovakvo lišavanje imovine.    

         U dopuni inicijative od 26. jula 2018. godine inicijator ukazuje na to da je, nakon podnošenja inicijative, članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 66/18) izmijenjen član 4. osnovnog teksta ovog zakona, te iz istih razloga iznesenih u inicijativi osporava i ovu izmijenjenu normu. Pored toga, u dopuni inicijative se traži i ocjena ustavnosti člana 5. stav 3, te člana 13. stav 4. Zakona o sudskim taksama jer, po mišljenju davaoca inicijative, ove odredbe nisu u saglasnosti sa članom 16. stav 2. i članom 113. st. 1. i 2. Ustava, zbog toga što isključuju pravo na žalbu protiv odluke suda o pravu taksenog obveznika na izmirenje takse u ratama i o zahtjevu za oslobađanje od plaćanja sudske takse.   

         U odgovoru na incijativu koji je dostavila Narodna skupština Republike Srpske navodi se da je zakonodavac, usvajajući osporena zakonska rješenja, postupio u najboljem interesu građana, cijeneći razloge cjelishodnosti i socijalne sigurnosti, te da u konkretnosm slučaju nije došlo do povrede odredaba Ustava Republike Srpske, Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, te njenih dodatnih protokola na koje se ukazuje u inicijativi. Ističe se da su navodi inicijative neosnovani, jer lice koje je u stanju socijalne potrebe i istu dokaže, može biti oslobođeno od plaćanja sudske takse, s tim da ne postoje ni procesne, niti bilo koje druge odredbe koje propisuju da se postupak neće nastaviti ako se ne priloži dokaz o plaćenoj taksi. Tokom postupka, koji se nastavlja, odlučuje se o podnesenom prijedlogu za oslobađanje od plaćanja takse, a prinudna naplata će biti određena samo u slučaju da do okončanja postupka nije predočen dokaz o plaćenoj taksi, i to u slučaju da podnosilac nije oslobođen plaćanja. U odgovoru se takođe ukazuje na to da sudija ima diskreciono pravo da po sopstvenoj ocjeni cijeni svaki dokaz pojedinačno i sve zajedno, te da na osnovu toga donese odluku da li postoje uslovi za oslobađanje od plaćanja sudske takse, slijedom čega nema mjesta za tvrdnje inicijatora o proizvoljnosti ocjene sudije i stvaranju pravne nesigurnosti. Donosilac predmetnog zakona ističe da je upravo smisao osporenih odredaba da nemogućnost plaćanja sudske takse ne bude prepreka u ostvarivanju prava sudskim putem, da lica kojim bi plaćanje ove obaveze ugrozilo egzistenciju mogu biti oslobođena od plaćanja iste, te da se neplaćanjem takse ne zaustavlja tok sudskog postupka. Shodno navedenom, predlaže da Sud ne prihvati datu inicijativu kao neosnovanu.

       Osporenim odredbama Zakona o sudskim taksama  ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 73/08, 49/09, 67/13 i 63/14) propisano je: da se uz podnesak (tužba, prijedlog, pravni lijek i dr.) obavezno dostavlja dokaz o plaćenoj taksi (član 3. stav 1), da ukoliko takseni obveznik smatra da ispunjava uslove za oslobađanje plaćanja takse propisane ovim zakonom, uz podneske iz stava 1. ovog člana prilaže i zahtjev za oslobađanje plaćanja takse (član 3. stav 3), da u slučaju da stranka sudu dostavi podnesak bez dokaza o plaćenoj taksi, sud će pozvati stranku, odnosno njenog punomoćnika da uplati odgovarajuću taksu u roku od osam dana (član 4. stav 1), da ukoliko stranka ne uplati taksu iz stava 1. člana 4, sud će nastaviti postupak i pristupiti prinudnoj naplati takse u skladu sa odredbama ovog zakona (član 4. stav 2), da protiv rješenja o zahtjevu taksenog obveznika da taksenu obavezu izmiri u ratama nije dozvoljena posebna žalba (član 5. stav 3), da obaveza plaćanja takse za tužbu i podneske nastaje danom podnošenja tužbe, odnosno podnesaka (član 6. stav 1. tačka a)), te da sud može osloboditi taksenog obveznika od plaćanja takse ako bi plaćanjem takse, imajući u vidu visinu sredstava iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njihova egzistencija (član 12. stav 1). Prema članu 13. stav 4. ovog zakona protiv odluke suda u vezi sa zahtjevom za oslobađanje od plaćanja takse nije dozvoljena posebna žalba.  

    U toku postupka Sud je imao u vidu da Rješenjem ovog suda broj U-78/10 od 29. maja 2012. godine nije prihvaćena inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 73/08 i 49/09), jer je Sud ocijenio da je navedena zakonska odredba u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno, Sud je, na osnovu člana 37. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, odlučio da ne prihvati inicijativu u odnosu na član 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 73/08, 49/09, 67/13 i 63/14), jer je već odlučivao o ustavnosti ove zakonske odredbe.

U postupku ocjenjivanja ustavnosti člana 3. st. 1. i 3, člana 4. stav 2, člana 5. stav 3, člana 6. stav 1. tačka a), člana 12. stav 1. i člana 13. stav 4. Zakona o sudskim taksama  ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 73/08, 49/09, 67/13 i 63/14), te člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 66/18), Sud je uzeo u obzir da prema odredbama tačaka 7, 10, 17. i 18. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, poreski sistem, organizaciju, nadležnosti i rad državnih organa, finansiranje ostvarivanja prava i dužnosti Republike, kao i druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom. Pored toga, prema članu 62. stav 2. i članu 63. Ustava, sredstva budžeta su porezi, takse i drugi zakonom utvrđeni prihodi, a obaveza plaćanja poreza i drugih dažbina je opšta i utvrđuje se prema ekonomskoj snazi obveznika.

Saglasno navedenim ustavnim ovlašćenjima, Zakonom o sudskim taksama uređen je način plaćanja sudske takse, postupak i uslovi oslobađanja od plaćanja ove obaveze, način utvrđivanja vrijednosti sudskog spora, postupak za naplatu neplaćene takse i druga pitanja koja se odnose na sudske takse. Tako je ovim zakonom, između ostalog, propisano da sudsku taksu plaća lice po čijem zahtjevu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje u sudskom postupku, za koji je ovim zakonom utvrđeno plaćanje takse (član 2. stav 1), da se uz podnesak (tužba, prijedlog, pravni lijek i dr.) obavezno dostavlja dokaz o plaćenoj taksi (član 3. stav 1), da ukoliko takseni obveznik smatra da ispunjava uslove za oslobađanje plaćanja takse propisane ovim zakonom, uz podneske iz stava 1. ovog člana prilaže i zahtjev za oslobađanje plaćanja takse (član 3. stav 3), da ako ukupan iznos takse koju je takseni obveznik dužan da plati prelazi 1/3 njegovih mjesečnih primanja, sud može, na zahtje taksenog obveznika, rješenjem odrediti da taksenu obavezu izmiri u najviše šest mjesečnih rata (član 5. stav 1). Nadalje, zavisno od vrste radnje koju preduzima sud, određeno je kada nastaje obaveza plaćanja sudske takse (član 6), propisano je da se takse predviđene Taksenom tarifom plaćaju uplatom na žiro-račun budžeta Republike Srpske (član 8), definisani su subjekti koji su oslobođeni od plaćanja sudske takse (član 10), zatim uslovi pod kojim se takseni obveznik može osloboditi od plaćanja sudske takse (član 12), određeno je da se rješenje o oslobađanju od obaveze plaćanja sudske takse odnosi na sve takse po odgovarajućem predmetu, bez obzira na to kada je nastala taksena obaveza (član 14. stav 1), te da se oslobađanje od obaveze plaćanja takse odnosi samo na taksenog obveznika kome je to oslobađanje priznato (član 17). Pored toga, određeno je da protiv rješenja suda o zahtjtevu obveznika za plaćanje sudske takse u ratama i o zahtjevu za oslobađanje od plaćanje takse nije dozvoljena posebna žalba (član 5. stav 3. i član 13. stav 4.) 

Ocjenjujući osporene norme člana 3. st. 1. i 3, člana 4. stav 2, člana 6. stav 1. tačka a) i člana 12. stav 1. Zakona o sudskim taksama ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 73/08, 49/09, 67/13 i 63/14) i člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 66/18), Sud je, prije svega, uzeo u obzir da je Ustavom konstituisano ovlašćenje zakonodavca da uvodi fiskalne dažbine, što po ocjeni Suda, obuhvata mogućnost njihovog uređivanja u svim segmentima, kao izraz utvrđene fiskalne politike. Zbog toga je zakonodavac, prilikom definisanja svih osnovnih elemenata sudskih taksi, autonoman u određivanju pojedinih normativnih rješenja, pod uslovom da se kreće u okviru Ustavom utvrđenih principa. Kako iz osporenog zakona proizlazi, sudske takse su javni prihodi koji se plaćaju u korist budžeta Republike Srpske. Ovu obavezu dužno je da plati lice po čijem zahtjevu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje u sudskom postupku, tako da predstavljaju jednu vrstu naknade, odnosno novčanog ekvivalenta za određene radnje suda. Uvažavajući različite materijalne prilike i socijalno stanje taksenih obveznika, zakonodavac je osporenim zakonom izvršio i prilagođavanje plaćanja sudske takse ekonomskoj snazi obveznika (oslobađanje od obaveze, plaćanje u ratama), što predstavlja realizaciju načela iz člana 63. Ustava o srazmjernosti plaćanja fiskalnih dažbina ekonomskoj snazi obveznika.

Imajući u vidu navedeno, Sud je ocijenio da propisujući osporenim zakonskim odredbama nastanak obaveze i način plaćanja sudske takse, kao i uslove pod kojim sud može taksenog obveznika osloboditi plaćanja takse, zakonodavac nije izašao iz svojih ustavnih okvira, te nije doveo u pitanje garancije iz članova 5, 10, 48. stav 2. i 56. Ustava. Osporeno propisivanje je, po mišljenju ovog suda, u domenu cjelishodne procjene zakonodavca i predstavlja odraz politike u uređivanju predmetnih odnosa, tako da ne dovodi u pitanje navedene ustavne garancije. 

Davalac inicijative svoje navode o povredi ovih ustavnih normi temelji na tvrdnji da socijalno ugrožena lica, koja nisu u mogućnosti da plate sudsku taksu, prema osporenim odredbama predmetnog zakona istu moraju da plate prije nego što sud razmotri njihov zahtjev za oslobađanje od plaćanja te takse. Zbog toga je, po njegovom mišljenju, ovim licima onemogućen pristup sudu, te su osporenim propisivanjem povrijeđeni principi vladavine prava i socijalne pravde. Sud smatra da se radi o očigledno pogrešnom tumačenju ovih zakonskih normi, jer kako iz člana 3. stav 3. Zakona jasno proizlazi, takseni obveznik koji smatra da ispunjava uslove za oslobađanje plaćanja sudske takse, uz podnesak (tužba, žalba, pravni lijek i dr.) prilaže i zahtjev za oslobađanje od plaćanja iste. Istovremeno, nijednom odredbom ovog zakona nastavak postupka i postupanje suda nije uslovljeno plaćanjem sudske takse, tako da se zahtjev za oslobađanje od plaćanja ove takse razmatra paralelno sa vođenjem postupka. Prinudna naplata sudske takse je predviđena samo ukoliko obveznik nije oslobođen plaćanja. Zbog toga, po ocjeni Suda, ovakvim normiranjem nije došlo do povrede prava na pristup sudu koje je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Eventualne nepravilnosti u tumačenju i primjeni u praksi ovih normi, prema čl 115. Ustava, nije nadležan da ocjenjuje Ustavni sud. 

 Pored toga, Sud je ocijenio da osporene zakonske odredbe nemaju diskriminatoran karakter, kako to smatra davalac inicijative, jer je obaveza plaćanja sudskih taksi i drugih fisklanih dažbina opšta i odnosi se na sve subjekte koji se nalaze u određenim, zakonom predviđenim situacijama. U konkretnom slučaju, sva lica po čijem se zahtjevu, ili u čijem se interesu preduzimaju određene radnje u sudskom postupku, pod istim, Zakonom propisanim uslovima, moraju ispuniti obavezu plaćanja sudske takse. Isto tako, uslovi koji su osporenim zakonom propisani za oslobađanje od plaćanja sudske takse podjednako se odnose na sve obveznike koji usljed svoje materijalne situacije nisu u mogućnosti da izvrše ovu obavezu.

Sud je odredbu člana 4. stav 2. Zakona o sudskim taksama ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 73/08, 49/09, 67/13 i 63/14) ocijenio u vrijeme njenog važenja, s obzirom na to da je član 4. ovog zakona izmijenjen članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 66/18). 

U pogledu navoda inicijative da je normama člana 5. stav 3. i člana 13. stav 4. osporenog zakona došlo do povrede člana 16. stav 2. i člana 113. st. 1. i 2. Ustava, Sud je ocijenio da ovakvim propisivanjem nisu narušene navedene ustavne garancije. Naime, kako iz ovih zakonskih odredaba jasno proizlazi, zakonodavac je isključio mogućnost podnošenja samo posebne žalbe protiv odluka suda o zahtjevu za plaćanje sudske takse u ratama i o zahtjevu za oslobađanje od plaćanje takse. To ne znači da je žalba u potpunosti isključena, kako to pogrešno tumači inicijator. Kada se ima u vidu da sudska taksa predstavlja jedan od segmenata troškova sudskog postupka, rješenje suda o zahtjevu za plaćanje sudske takse u ratama i o zahtjevu za oslobađanje od plaćanje ove takse može se pobijati putem žalbe protiv odluke o glavnoj stvari. Osporeno normativno rješenje je, po ocjeni Suda, u funkciji ekonomičnosti postupka i suđenja u razumnom vremenskom roku i ne dovodi u pitanje ustavne garancije o pravu fizičkih i pravnih lica na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluka kojim se rješava o njihovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu. 

     S obzirom na to da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, o ustavnosti osporenih zakonskih odredaba odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

      Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

     Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.